Djelo austrougarskog kotarskog školskog nadzornika Frana Barbalića (1878-1952) "Peroj - srpsko selo u Istri" prvi put je objavljeno u zagrebačkim Narodnim novinama (br. 48-55 i 59) 1933. godine. Iste godine je preštampano u izdanju Zakladne tiskare Narodnih novina u Zagrebu kao knjižica. Srpska pravoslavna crkvena opština pulska i perojska objavila je fototipsko izdanje ove knjižice 2002. godine, kada se u okviru istoriografskog projekta Srpska zemlja Crna Gora i elektronske biblioteke srpske kulture Projekat Rastko objavljuje i ovo prvo elektronsko izdanje djela.

Iz naročitog poštovanja prema g-dinu Franu Barbaliću, djelo se na sajtu Srpska zemlja Crna Gora objavljuje latiničnim pismom što predstavlja izuzetak jer je sav materijal na srpskom (ili srpsko-hrvatskom) jeziku na ovom sajtu objavljivan ćiriličnim pismom što će biti jedina praksa i u budućnosti.

Elektronsko izdanje Barbalićeve knjižice "Peroj - srpsko selo u Istri" priredio Aleksandar Raković.
 

FRAN BARBALIĆ

PEROJ - SRPSKO SELO U ISTRI
 

PEROJ

Peroj

Peroj je danas jedino pravoslavno selo u Istri. Nalazi se u srezu puljskom, mjesna općina Pula, a inače je samo selo ujedno i katastralna ili porezna općina. Leži k sjeveru od gradića Fazane, udaljeno je od mora pol morske milje. Peroj je već sam po sebi vrlo simpatičan. Divan mu je pogled na Jadransko more i na poznate Brionske otoke, koji stoje pred lukom Pule i Fazane. Stanovnici su potomci doseljenih Crnogoraca. Jaki su to ljudi, čisti i radini. Bave se poljodjelstvom. Imadu pravoslavnu parohijalnu crkvu i svoga paroha, a imali su i pomoćnu školu, u kojoj je bio kao učitelj sam mjesni paroh.

S ovim srpsko-pravoslavnim selom želim upoznati javnost, ako i znam, da je to već mnogima poznato.
 

NEŠTO O PROŠLOSTI PEROJA

Najprije da nešto rečem o prošlosti zemlje Istre kao cjeline. O prehistorijskom žiteljstvu Istre, malo nam je što poznato. Nema sumnje, da je to prehistorijsko žiteljstvo postojalo, ali se u rimsko doba romanizovalo. Rimljani osvojiše Istru, podjarmiše narode, koji su tu živjeli, a po svojim kolonijama, odnarodiše te narode. Ponavlja se stara pripovijest. Kao što su u svoje vrijeme Rimljani romanizirali tuđe narode, tako su kasnije Mleci, kao i današnja Italija, potalijančivali tuđe narode, a pogotovo Hrvate i Slovence, koji su živjeli unutar granica njihovih država. Vidimo i današnju Italiju, što sve čini, da odnarođuje 650.000 Hrvata i Slovenaca.

Oduzela im je škole, potalijančila njihova starinska prezimena, brani im njihov materinski jezik na svakom koraku, da, čak i u samoj crkvi brani im njihov jezik, ne smiju ni Boga slaviti, ni moliti ga u svojem hrvatskom i slovenskom jeziku.

Seoba naroda u srednjem vijeku i kolonizacije u novom vijeku dva puta promijeniše etnografsku sliku cijele Istre.

Pražitelji Istre bili su: Liguri, Histri i Liburni. Oko sjevernog dijela Jadranskog mora stanovahu Veneti, a na sjevero-istoku Istre Karni i Japidi. Onda dodoše u Istru Kelti.

Kada su Istru zauzeli Rimljani, našli su tu Kelto-Venete i Kelto-Ilire. Rimljani su kolonizirali najviše primorske krajeve, manje unutrašnjost Istre. Seoba naroda prisilila je Rimljane, da uzmaknu u primorske krajeve Koliko ih je ostalo u unutrašnjosti, ti se izgubiše među Slavenima koji su došli u Istru svršetkom šestoga vijeka. Prve vijesti o Slavenima u Istri sačuvane su nam od godine 599., 600., 602., 611., 641., 642., 670., itd.

Godine 807. održala se u Rižanu kod Kopra skupština, na kojoj se prosvjedovalo, što je vojvoda Ivan u Istru doselio Slavene. O Hrvatima oko rijeke Raše imamo pouzdanih vijesti iz godina 799., 820., 839., itd. Na Labinštini i Buzeštini spominju se Slaveni oko godine 1000.

Godine 1030. cesta Poreč-Pazin zove se »via sclava«. U spomenicima od godine 1102. sačuvana su čisto hrvatska imena u Istri: Gologorica, Cernogradus i Belogradus. U mletačkom arhivu leže dva ugovora dvaju slavenskih župana iz Barbana i Gračišća s puljskim vojvodom: a) 10. II. 1199. »Pribisclavus Zupanus, Zupanus Drasicha de Galegnana et Jurcogna et Basegna de Barbana«, b) 4. III. 1199. »Pribisclaus Gastaldus Barbanae, Mirosclaus et Pridisius«.

Koncem srednjega i početkom novoga vijeka pao je jako romanski živalj u istarskim gradovima. Stanovništvo uništiše nevolje: ratovi, kužne bolesti, gospodarske krize itd. Pula je pala na samih 300, a Poreč na 100 žitelja. Istra bi bila opustjela i propala, da nije doseobom i kolonizacijom novih žitelja, osobito Hrvata, bila spasena. ^[1]

Što smo općenito rekli za Istru, to vrijedi i za Peroj. I tu se već u VII. vijeku naseliše Slaveni.

Godine 1527.-1631. uništila je kuga stanovništvo Pule i njegove okolice, a prema tome i Peroja. Ovamo se ponovo naseliše Slaveni, poslije ovih na vrlo kratko vrijeme Grci (1580., 1585.), pa zatim ponovo Slaveni i napokon 1657. godine njegovi današnji stanovnici.

Dr. Schiavuzzi veli, da je blizu današnjeg Peroja postojalo godine 1197. mjesto, koje se zvalo Petroro, Petroriolum.^[2] Camillo De Franceschi navodi staro ime Pedroli.^[3] Prema tome je i današnje selo Peroj dobilo svoje ime.

Godine 1540. morali su Mlečani napustiti Moreju (današnji Peloponez). Zauzeli su je Turci. S Mlečanima odoše iz Moreje i mnogi grčki žitelji. Te godine doseljeno je u Pulu 70 porodica iz Malvasije i Napolija (Nauplia). To su bili prvi grčki bjegunci, koji su došli u Istru, ali se oni malo kasnije vratiše natrag u svoju domovinu.^[4] No odlukom od 5. jula 1573., mletačka vlada dozvoli, da se na Puljštinu dosele neki bjegunci iz Nauplie, a drugi iz Cipra. Godine 1578. došlo je 80 porodica. Godine 1580. dođoše bjegunci sa Cipra, Krete i Moreje i to 50 obitelji. Ciprani se naseliše u gradu Puli, gdje osnovaše pravoslavnu crkvu.^[5] Nauplijanci se neki naseliše u gradu Puli, drugi u zapuštenom selu Pedrolu,^[6] a neki u okolini Pule.^[7] Puljski providur Malipiero (1580.-1583.) odredio je perojskim doseljenicima 400 njiva.^[8] Premda su tu imali vrlo dobra zemljišta, oni godine 1585. odoše iz Peroja i uopće iz Istre.^[9]

Godine 1644. imao je Peroj samo tri osobe. Napuštenu zemlju prisvojiše tada Vodnjaci; no mletačka vlast taj postupak Vodnjanaca zabrani. Ona je htjela Peroj ponovo naseliti, a to je i učinila.^[10]

Već i prije nego što su Grci počeli dolaziti u Istru, bilo je u Puli i okolini Hrvata i Srba,^[11] makar da nas talijanski pisci ne vole zvati tim našim imenima, nego nas zovu »Morlacchi«. Taj naziv voli upotrebljavati i mletačka vlast. Ti Morlaki ili Maurovlahi bili su rumunjsko pleme (»stirpe rumena«), ali poslavenjeni. Bježali su ispred Turaka u mletačke i austrijske zemlje^[12]. Tako su neki Slaveni naselili i Peroj. Domaći stanovnici bijahu im protivni, te oni ubiše njihovoga vodu Nazića; zato se ti Slaveni povratiše natrag u Dalmaciju^[13].

No 27. oktobra 1645. mletačka vlada primi iz Crne Gore molbu 15 obitelji. U toj se molbi kaže, da će doći u Istru 100 osoba, koje će sa sobom dovesti oko 300 glava stoke. (Zanimljivo je, da je godine 1647. došlo na Puljštinu 3450 Hrvata sa 66.500 glava sitne i velike stoke^[14]. Bježali su u Istru, da se otmu progonstvima Turaka. Oni u molbi navedoše, da ne će doći svi najednom. Kapetan sa sjedištem u Rašporu mora providjeti za zemljišta i kuće, gdje će se smjestiti onako, kako je propisano^[15].

Ovo bi bila, čini se, prva vijest o današnjim stanovnicima Peroja.

Mletačka vlast obavijestila je 21. jula 1657. kapetana u Rašporu, što treba da uradi u pogledu 13 porodica, koje su poslane iz Crne Gore u Istru^[16].
 

PEROJSKA POVELJA

Najvažnija je stvar isprava, kojom je bila Perojcima, današnjim stanovnicima, podijeljena zemlja u Peroju. Talijan iz Vodnjana, Giovanni Andrea Dalla Zonca, objelodanio je u listu »L'Istria« godine 1852., dakle prije 80 godina, članak pod natpisom: »Notizie riguardo a Peroj«. Tu je Dalla Zonca objavio »Perojsku povelju«. Da se danas takva isprava, nakon 80 godina, ponovo iznosi na javu, držim da je i potrebno. Dalla Zonca ju je našao kod seoskog župana u Peroju, ali ne original, već prijepis prvotnog originala i nazivlje iu »Atto d' investitura«. Ja je nisam doslovno preveo, zato i donosim talijanski original u cjelosti, kako ga je objavio Dalla Zonca. U samoj povelji označene su i neke tačkice, koje pokazuju, da tu nesto fali, ali tako ih označio i Dalla Zonca. On u uvodu svoga članka veli, da se Perojci nisu doselili ovamo 1650. godine, kako to iznose »Fasti istriani« na str. 40. i baš ta netačnost navela ga je na to, da ovu povelju objavi i dokaže, da su se oni ovdje naselili godine 1657. Evo prijevod ove povelje:^[17]

»Smatram svojom dužnošću prepisati prijepis, koji je prepisan iz drugoga jednakog prijepisa, a koji se prijepis nalazi kod seoskog župana (glavara) u Peroju, a iz kojega se vidi, da je to investitura zemljišta onom naselju, a iz datuma proizlazi, da je 7 godina poslije 1650. godine ovo naselje bilo ovamo doseljeno.

»DNE 26. NOVEMBRA 1657.

»Presvijetli i preuzvišeni gospodin Jeronim Priuli u ime prejasne Republike Mletačke, kapetan Rašpora. Izvršujući naredbe koje ima od preuzvišenog Senata u Duždevu ukazu od 27. prošloga jula mjeseca, da nastani u Pokrajini u jednom položaju, koji bi Njegova Preuzvišenost našla zgodnim, glavara Mišu Brajkovića s 10 albanskih porodica i glavara popa Mihajla Lubosinu s pet porodica, u svemu sedamdeset i sedam duša, koje dođoše iz Crne Gore, turske zemlje, kao vjerni podanici odani Prejasnoj Republici. Ali budući je već imao tačnu obavijest, da će biti baš zgodan i udoban položaj i mjesto, koje je već od prije službeno poznato, zvano Peroj, pusto i nenaseljeno mnogo godina . . . . sa zapuštenim, neobrađenim, kamenitim, trnovitim, ostavljenim, zanemarenim zemljištem i bez nijednog vlasnika. Graniči sa područjem Fazane, Marane, Vodnjana i sv. Foške, sa pašnjacima i šumama sve do luke Marića. Zato Njegova Preuzvišenost sa vlašću koju ima i s ovlaštenjem (investiturom) dobivenim od Preuzvišenog Senata ovime investira (podjeljuje) spomenutim glavarima Miši Brajkoviću i popu Mihajlu Lubosini za gore naimenovanih četrnaest porodica, za njihove baštinike i nasljednike za sve vjekove u gore rečenom mjestu Peroju i na cijelom zemljištu, kako gori rečeno, neobrađenom, koje je među granicama gore imenovanim, ali unutra područja Peroja, ujedno sa jezerom zvanim Brusola, uz načine i uvjete, koji će niže biti navedeni, no pridržavajući si uvijek pravo, da može vlast naseliti i druge stanovnike s obzirom na veličinu podjeljenih posjeda i na broj investjranih porodica. Da rečena zemljišta tj. ona koja su podesna, moraju potpuno obraditi u roku od pet godina u smislu odredaba zakona, a neproduktivna zemljišta da se pridrže za upotrebu pašnjaka. Ova je zemljišta, kako gori rečeno podjeljena investiturom, po našem nalogu nacrtao gospodin Paskvalin Panteleo javni zemljomjer, i ovaj je nacrt bio predložen nama, da se sačuva u ovoj pisarni. Da se svi hrastovi, koji bi bili u rečenom predjelu dobri za arsenal, moraju uščuvati zdravi i netaknuti, prema odredbi vlasti i javnog interesa, a stanovnici mogu se služiti drugim drvima prema svojoj potrebi. Da ti novi stanovnici trudu dužni i obvezani posaditi najveći broj maslina kolikogod bude moguće uzevši u obzir položaj i vrsnoću zemljišta, njegujući već od prije zasađene masline, kalameći i oplemenjujući voćnjake i divljake u roku od dvije godine, također u duhu zakona.

»Da u roku od 10 godina moraju otplatiti državne potpore, koje su im bile date, kako proizlazi njihov dug iz javnih knjiga ove pisarne, ali s obzirom na njihovo siromaštvo, za prve tri godine ne smiju biti pozivani na otplatu.

»Izjavljujući Njegova Preuzvišenost, da dodavši radi investiture na lice mjesta i saslušavši razloge potraživalaca o proglašenju zajedno s uvidom u spise i pismene dokaze, on je riješio i odredio u prilog starim stanovnicima sva ona dobra, premda neka i nisu bila obrađivana i stajala su pusta, ali su to bili patronatski posjedi, a nalaze se u spomenutom području, i niže su navedena i registrirana, tako da bez ikakve prepirke u svako vrijeme svatko nesmetano i mirno uživa svoje.

»Omissis.

»Antonu Biasiol-u jednu ogradu dijelom pošumljenu dijelom oraću, podno sv. Fuške, koja mu je bila ostavljena oporučno od pok. Venier-a Biasiol-a.

»Omissis.

»Od gospodina Paskvina udovca ostavština pok. Filipa iz Tržiča, u području Peroja, vinograd od dvanaest dnevnica, blizu gospodina Gašpara Moscheni-ja, jednu ogradu blizu ceste, koja graniči sa Gregol Gregoricom i općinom Vodnjan.

»Ja Franjo Konsolić sadašnji pisar općine Peroja, prepisao sam ovo.

»Mi Melkior Balbi za Prejasnu Republiku Mletačku kapetan i providur Pule i njegove oblasti.

»Svakomu potvrdujemo i svjedočimo, da je gori označeni potpis napisan znakom gospodina Frana Konsolića, i da je on takav kako se potpisao.

»Za vjernost itd.

»L. S. S. M.«

»Pula, 25. marta 1787.

»Melkior Balbi itd. itd.

»Marko Anton Marinović kancelar pretora i providura«.

»Za ovom slijedi druga datirana 5. X. 1658. od Senata (in Pregadi) kapetanu Rašpora po pismu od 10. prošloga . . . . . . s molbom za opskrbu o stanovanju s obiteljima i o provedenju u kulturu doznačenih mjesta . . . . . . Čita se u njemu, da je pisano u Kopar, da mu pošalju lira 300 po 3 novčića po liri od daće na ulje, što bi se imalo upotrebiti za kupnju toliko volova i drugo, da se razdijeli svakoj porodici po jednoga . . . . . i na koncu:

»Upravi za žito, da pošalje kapetanu u Rašpor 50 mjerova sijerka, a isto toliko kukuruza za potrebu novim stanovnicima. Istotako tvrđavama, da pošalju u Rašpor 300 letava, tri tisuće čavala za gradnju baraka novim stanovnicima i da se pribavi još 16 sjekira, osam radnika i 16 rankuna za obrađivanje njihovih zemljišta«.

»Izvađeno iz Reg. Mar. No. 116 C. te 260«.

Prije negoli pređemo na pretres te povelje, treba još spomenuti, da je 29. juna 1658. godine rašporski kapetan javio u Mletke, da je 13 crnogorskih porodica dobro smješteno u Peroj. Što se tiče pravoslavne crkve, budući se radi o malom broju duša, mogli bi oni vršiti svoje vjerske dužnosti u crkvama bližnjih sela^[18],

Camillo De Franceschi^[19] veli također, da se 1658. godine naselilo u Peroj 13 srpskih porodica, pravoslavne vjeroispovijesti, koje su došle iz Crne Gore. Drugih 8 obitelji naselilo se u Vintijan. Godine 1660. trideset crnogorskih obitelji naselilo se u Kavran, a 1671. godine naselilo se iz Perasta u Pulu 600 »hajduka«, od kojih su se neki preselili u Senj, a neki »valjda« u Peroj^[20].

Zanimljivo je kako to iznosi dr. Schiavuzzi:

Važno seljenje Slavena bilo je ono, što je dozvoljeno u julu 1657. godine. Odnosi se na 13 obitelji pravoslavne vjeroispovijesti, porijetlom iz Crnice (Cernizza) u Crnoj Gori, istočno izmedu Budve i Bara; došli su u Istru i dobili su 26. novembra 1657. godine u Peroju kuće i zemlju. Deset obitelji vodio je njihov voda Mišo Brajković, a druge tri (ili pet) vođa Mihajlo Ljubotina, tako da su ukupno brojile 77 osoba. Misli se, da je ova kolonija bila prvotno određena za Savudriju, ali da su oni to odbili^[21].

Dne 5. oktobra 1658. godine, naređuje mletačka vlast, da se u Peroju u pogledupravoslavne crkve ne uvode nikakve novotarije, pa neka se novi stanovnici služe sa crkvom sv. Nikole, koja nije od Peroja udaljena više od 9 milja^[22].

Dne 12. marta 1659. godine određuju Mleci, neka kapetan iz Pule izvijesti, nalazi li se u Peroju samo jedan prijašnji stanovnik^[23].

Dne 18. septembra 1677. godine mletački Senat bio je obavješten o neprilikama što ih novim stanovnicima u Peroju čini župnik Carboncin radi njihove duhovne pastve, koja spada pod dušobrižnika pra-voslavne crkve sv. Nikole u Puli, kako je to odredeno dekretom od 5. oktobra 1658. i nalaže kapetanu u Rašporu, neka svagdje izvršuje sve, što je u tom dekretu navedeno^[24].

Dne 18. augusta 1687. godine podijelio je Senat za restauraciju pravoslavne crkve sv. Nikole u Puli 1.400 lira^[25].

Dne 6. jula 1701. godine nalažu Mleci, da općina Peroj uplati u blagajnu u Rašpor 167 dukata, što ih duguje za primljeno žito^[26].

U martu 1705. godine saopćeno je mletačkoj vladi, da neki Crnogorci žele prijeći u mletacke zemlje, pa vlada nalaže providuru u Puli, neka saopći njihovim rođacima (valjda Perojcima), da će se ih vrlo rado primiti. Ipak se odatle ne vidi, da bi ovi bili došli u Istru^[27].

Dne 4. februara 1772. godine javljaju Mleci, neka se nagradi prema propisu kancelar iz Rašpora, koji je vodio raspravu i potjerao iz Peroja svećenika Servijana Bazilija Seražića^[28].

Tako evo navedoh sve poznate nam podatke, pa sada možemo preći na sam pretres.

Od navedenih je ličnosti svakako najzanimljiviji Dalla Zonca. On je našao ispravu, kojom se Perojcima daju zemljišta u Peroju. Ja sam je nazvao Perojska povelja. Klaić ju nazivlje Mletačka povelja. Tko pročita Nikolićev članak uvjerit će se, da ju je i on čitao, ali ne veli, gdje, kako što to ne veli ni Klaić. Zašto sam ju nazvao Perojska, a neMletačka kao Klaić? Istina je, da ju je napisao rašporski kapetan u ime mletačke republike, ali je razvidno iz nje, da je on došao na lice mjesta u Peroj, prema tome je ova povelja i sastavljena i napisana u Peroju, i odnosi se na Peroj i Perojce, zato mislim, da joj i pripada ime Perojska povelja.

Dalla Zonca naglasuje, da nisu današnji Perojci došli ovamo 1650. godine, kako to neki tvrde, na pr. »Fasti istriani« str. 40., nego 1657. godine. On citira i pismo rašporskog kapetana s datumom u Buzetu 26. marta 1677. godine, gdje se spominju stanovnici Peroja, koji su tamo došli prije 19 godina a to ne daje godinu 1650., nego 1657. godinu. On prigovara i Gravisi-ju, koji piše u »Popolano dell' Istria« br. 23., da je Peroj starinom grčka naseobina.

Ostali se pisci slažu, da je mletačka vlada dozvolila Perojcima, da se ovamo nasele, svojom odlukom od 21. jula 1657., i da je povelja napisana 26. novembra 1657. godine. Prema tome su se i Perojci doselili ovamo 1657. godine.

Svi se pisci slažu i u tome, da su bjegunci imali dvije vođe. Povelja donosi njihova imena: »Micho Braicovich« i »Prete Michiel Lubosina«. Dr. Schiavuzzi ih piše ovako: Mišo Brajković i Michele Ljubotina.

Kako da čitamo imena »Micho« i »Michiel«? Da li »Miho« ili »Miko« i »Mihiel« ili »Mikiel«? Kada bi to čitali po talijanskom pravopisu, onda bi morali čitati »Miko« i »Mikiel«. Ali čemu je onda u talijanskom napisano »Micho«, kada bi se to i bez onog »h« moralo čitati »Miko«. Pa makar da mi dr. Schiavuzzi i pise našim pravopisom Miso, ja držim, da je treba u oba slučaja ono ch čitati kao naše h, dakle Miho i Mihiel, a ovo posljednje moralo bi biti Mihail ili Mihajlo.

Prvo prezime piše u povelji »Braicovich«, a dr. Schiavuzz; piše ga kao i Klaić »Brajković«.

Drugo prezime prepisao je Dalla Zonca »Lubosina«, a isto tako navodi i Nikolić, dok svi drugi pisci pišu to ime »Lubotina«, a dr. Schiavuzzi i Klaić pišu »Ljubotina«, a imaju svakako i pravo, jer to prezime postoji i danas u Peroju.

Moguće je da je Dalla Zonca to ime slabo prepisao. To se može suditi i po samim njegovim navodima u istom članku. On na drugom mjestu ima i ime »Jure Baucovich« (čitaj Baukovich) iz Peroja, (»koji bi mogao biti i naprijed navedeni Roscovicchio, lošije ili bolje napisano ili po meni čitano«). Dakle ni on sam ne zna, je li to »Baukovich« ili »Roscovicchio«. A ja bih ovome dodao, da to nije tačno ni jedno ni drugo, već da bi to moralo biti »Banković«, jer tih prezimena ima i danas u Istri; u poreznoj općini Smoljani, mjesna općina Svetvinčenat, ima i selo Bankovići.

Pa kao što je Dalla Zonca loše čitao Banković, isto je tako loše čitao Lubosina, mjesto Ljubotina.

Nikolić tvrdi, da je Mišo Brajković iz Perasta, dokazuje to time, što ima i danas u Perastu tih prezimena. Ima ih i u Peroju, ali ima Brajkovića po cijeloj Istri, tako na pr. u Bermu, a ima u Istri i dva sela Brajkovići, i to u Trvižu i Kanfanaru. Dakle mogli bi Brajkovići iz Perasta biti u Peroju, a mogli bi biti i u drugim selima Istre.

U samoj povelji veli se, da je Brajković iz Albanije, sa 10 porodica, a Ljubotina sa 5 porodica, u svemu 77 osoba, koje su dosle iz Crne Gore, turske zemlje, ali vjerni podanici mletačke republike. Ipak se ne kaže mjesto odakle dolaze. U broju porodica ima sama povelja kontradikciju. Broj je ispisan rječima »dieci famiglie«, »cinque famiglie«, dakle ukupno 15 porodica:

Međutim malo dalje čitamo u povelji, da Njegova Ekcelencija, Girolamo Priuli, s ovlaštenjem koje ima, uvodi u posjed Peroja vode Brajkovića i Ljubotinu »delle sudette quattordeci famiglie« (»od gore rečenih četrnaest porodica«), dakle najednom 14 porodica, a ne 15. Nije dakle ni sama povelja tačna: na jednom mjestu 15 porodica, a na drugom 14. Klaić uzima 15 porodica, koje dođoše na poziv mletačke vlade, a veli i to, da je Ljubotina bio pop. Schiavuzzi kaže, da je bilo 13 pravoslavnih porodica, ali u zagradama navodi, da je Ljubotina »doveo (5) obitelji«. Onda bi ih bilo 15.

Nikolić piše, da je bilo 15 porodica, i da je Mišo Brajković vodio katolike, a pop Mihajlo Ljubotina pravoslavne, pa su prema tome bili katolici u većini. Sama povelja ne spominje, koje su vjeroispovijesti ti doseljenici bili.

Rekli smo već, da Camillo De Franceschi piše, da se u Peroj doselilo 13 srpskih porodica.

Mletačka je vlada obavijestila 21. jula 1657. godine kapetana u Rašporu, da će iz Crne Gore doći 13 porodica, a ovaj je dne 29. juna 1658. godine javio u Mletke, da je 13 crnogorskih porodica dobro smješteno.

Nije dakle jasno, je li u Peroj došlo 13, 14 ili 15 porodica.

Ne znamo ni odakle su došle. Nikolić veli, da je Brajković došao iz Perasta. Istina, mletačka je vlada godine 1671. naselila u Pulu »hajduke« iz Perasta, a odavle u Peroj, ali Camillo De Franceschi to ne tvrdi odlučno nego »valjda«. Klaić piše, da su ti doseljenici bili Crnogorci, Camillo De Franceschi, da su to bile srpske porodice, pravoslavne vjeroispovijesti iz Crne Gore. Isto što i De Franceschi veli nam i Schiavuzzi, samo je on jasniji. On tvrdi, da su Perojci došli iz Crnice (Cernizza) u Crnoj Gori, istočno izmedu Budve i Bara. »Rečnik mesta Kraljevine Jugoslavije« nema mjesta Crnice. To je dr. Schiavuzzi pogrešno ispisao, ako je to gdje našao; nije to selo u Crnoj Gori, već je to kraj oko rijeke Crmnice, južno od Virpazara.

Dr. Schiavuzzija poznavao sam. Služili smo zajedno kod kotarske oblasti u Puli. Bio je Talijan, o tome nema sumnje; po njegovu se članku, koji toliko citiram, može to vrlo lako suditi. Mnogo sam ga puta gledao, gdje pravi svakojake bilješke, o čemu bi kasnije pisao. Bio je tačan čovjek. Moram reći, ma da je bio Talijan dušom i tijelom, ipak nije nikada činio neprilika kada se otvarala bilo javna ili zasebna hrvatska škola gdjegod bilo u puljskom kotaru. To rekoh zato, da dokažem, da, ako je on jedini napisao, da su današnji Perojci došli iz Crmnice, da je on jedini bio u tome i najsavjesniji i da je jamačno i najtočniji. Moguće je da je on našao u knjigama općine Peroja ili mu je to dao perojski paroh. On to sigurno nije iz prsta isisao. Na drugom mjestu^[29] pozivlje se on na katoličkog župnika u Ližnjanu, Luku Kirca, što dokazuje,da je on svaku stvar najsavjesnije ispitivao.

Osim Nikolića još i Seidel ^[30], koji Peroj nazivlje »kotorska naseobina« (Bocche senansiedlung).

Zašto je za dr. Schiavuzzija »važno seljenje« Crnogoraca iz Crmnice, ne bih znao. Možda je mislio, da je to važno stoga, što su ti bjegunci bili pravoslavne vjere i da su to ostali i danas ?

U jednom se svi pisci slažu. Broj osoba, koje su se naselile u Peroj, bio je 77.

Jedino Nikolić tvrdi, da je većina doseljenih Perojaca koje je vodio Brajković, bila katolička, a manjina, da je bila pravoslavna, koju je vodio njihov pop Ljubotina. Ostali pisci tvrde, da su svi bili pravoslavne vjere, ali nisu mogli vršiti vjerske obrede u Peroju, nego su morali ići u crkvu sv. Nikole u Pulu.

Danas su u Istri dvije pravoslavne crkve, i to sv. Nikole u Puli i sv. Spiridiona u Peroju. O njima treba nešto reći.
 

PRAVOSLAVNA CRKVA SV. NIKOLE U PULI

Ova crkva nije nista izvanredno, dakako naspram onim lijepim rimskim spomenicima, što ih ima grad Pula, kao na pr. Arena. Nalazi se u ulici, koja vodi u Kaštel (»Via Castropola«). Rekli smo, da su se godine 1580. u Pulu doselili bjegunci s otoka Cipra, koji su bili pravoslavne vjere pa su tu osnovali pravoslavnu crkvu^[31]. Ne zna se, je li ta crkvica bila sazidana bas u tu svrhu ili ne. Međutim nam anonimni pisac u listu »L' Istria«^[32] piše, da se ta crkva otvorila 1589. Prvi svećenik bio je Teofan Xenaki. On je godine 1617. imenovan nadbiskupom (»arcivescovo«) Filadelfije sa sjedištem u Mlecima, t. j. nadbiskupom svih pravoslavnih. koji su se nalazili pod mletačkom republikom.

Kada su se godine 1657. doselili pravoslavni iz Crmnice u Peroj, bila je ova crkvica sv. Nikole u Puli određena i njima za njihove vjerske obrede, dok sami ne sazidaše crkvu u Peroju^[33].

Godine 1695. je ovu crkvu u Puli oštetila munja i mletačka je vlast dala 1.400 lira, da se restaurira.

S početka su crkvom upravljala dva kaluđera, a zatim jedan svećenik, koji je kasnije nosio naslov arhimandrita. Godine 1668. je crkvom upravljao Onofrij Sagredo, 1740. Petar Giaffuni, od 1742.-1763. Nikola Balassi, a poslije njega Jovan Moscanà^[34]. Danas upravlja pravoslavnom crkvom u Puli paroh iz Peroja.
 

PRAVOSLAVNA CRKVA SV. SPIRIDIONA U PEROJU

Petar Maričević perojski paroh

Sadašnja crkva postoji od godine 1788. Poznato je, da su u Peroju živjeli katolici, koji su imali dvije crkve: župnu crkvu sv. Stjepana i drugu sv. Jeronima. Poznato je, da Hrvati u Istri i u Dalmaciji mnogo časte sv. Jeronima. To bi bio znak, da su katolici u Peroju svakako bili Hrvati. Novo naseljeni Perojci, kako već prije spomenusmo, bili su podređeni pravoslavnoj crkvi u Puli. U svih prvih 130 godina oni se nisu mogli dostati do svoje posebne crkve u Peroju, jer se tome protivila mletačka vlast. Tako su u ovo 130 godina te katoličke crkve bile opustjele, ali su jos uvijek imale svoga župnika kako dokazuje Dalla Zonca.

Kada je crkvi sv. Stjepana pao krov onda, početkom godine 1788., stadoše Perojci popravljati tu crkvu; pokriše je, preurediše je za vjerske obrede, i u martu 1788. crkva bijaše gotova. I Dalla Zonca i Nikolić tvrde da su Perojci tu crkvu sebi naprosto prisvojili i preko noći je pokrili, a kasnije si prisvojiše i crkvu sv. Jeronima pa i nju pretvoriše u pravoslavnu.

Klaić pak navodi, da su Perojci 1788 godine kupili porušenu katoličku kapelu sv. Jeronima - (Nikolić i Dalla Zonca vele, da su sebi prisvojili crkvu sv. Stjepana) - za 150 libara, pa preinačivši je po obliku istočne crkve, učinili su ju svojom župnom crkvom sv. Spiridiona.

Prvi pravoslavni svećenik u Peroju bio je Samuel Jova, grčki svećenik, koji je do tada služio kao drugi svećenik kod crkve sv. Nikole u Puli, a u Peroju bio je paroh^[35]. Svi nam pisci kažu, da je jedan od vođa Perojaca bio pop Mihajlo Ljubotina, ali nam nitko ne veli o njemu, je li on i vršio svećeničku službu i gdje?

Ovoliko znamo o današnjim dvjema pravoslavnim crkvama u Istri. Postojala je u Istri još jedna pravoslavna kapela i to u kaznioni u Kopru za pravoslavne kažnjenike za koje je bio namješten i posebni pravoslavni svećenik. Ove danas više nema.

Prema svemu tome razvidno je, da mletačka vlast nije voljela pravoslavne vjernike. Eno i kapetan rašporski, Priuli, javlja u Mletke, da mogu Perojci vršiti svoje vjerske dužnosti u crkvama bližnjih sela^[36]. A koje su to bližnje crkve? Pravoslavne? Držim, da ne. A je li u puljskoj okolici bilo pravoslavnih crkava? Ne. No pravoslavnih vjernika jamačno je bilo.

Župnik Petar Studenac, koji je umro kao 90 godišnji starac koncem prošloga vijeka, prema tradiciji, primio je u svojoj župi u Kanfanaru u katoličku crkvu posljednje obitelji pravoslavnih Hrvata^[37].

Polovicom 19. vijeka imao je - prema tradiciji - pravoslavni paroh iz Peroja parnicu s katoličkim župnikom u Medulinu radi crkvice sv. Petra tvrdeći, da je to pravoslavna crkva. Sigurno je, da je među bjeguncima u Istru došlo i pravoslavnih, ali su posvuda bili u vrlo neznatnom broju, oni su prelazili na katoličku vjeru, isto tako kao što su oni građani Kandije, koji su godine 1669. došli u Istru, kasnije prešli na katoličku vjeru^[38]. Još dne 5. oktobra 1658. godine naređuju Mleci, da se u Peroju ne smiju uvoditi nikakve novotarije i neka se novi stanovnici služe pravoslavnom crkvom u Puli, koja nije udaljena od Peroja vise od 9 milja^[39].

A sada ponovno se vratimo na perojsku povelju.

U njoj stoji, da je Peroj bio pust i nenapučen mnogo godina . . . . . zemljište neobrađeno, napušteno i bez gospodara. Zato se i novim stanovnicima i podjeljuju ova zemljišta. Vidjeli smo, da je Peroj godine 1644. imao samo tri osobe. Vodnjanci su bili sebi prisvojili zemljišta, jer nisu imala gospodara. Vlast im je tada to zabranila^[40]. Godine 1659. pitaju Mleci kapetana u Puli, je li istina, da se u Peroju nalazi samo jedan od starih stanovnika^[41]. No Dalla Zonca, unatoč gornjim službenim podacima, veli, da se riječi »Peroi deserta e disabitata« ne smiju naprosto uzeti kao takove. On upozorava na svršetak povelje, gdje se veli, da se starim stanovnicima prepuštaju njihova zemljišta, koja neka svatko mirno uživa, a spominje Antuna Biasiola; stari su stanovnici to svoje pravo dokazali spisima u ruci. No ja na to pitam: Jesu li baš ovi stanovali u samom selu Peroju? Možda i nisu. Mogli su to biti i Vodnjanci, koji su imali svoja zemljišta u Peroju.

U samoj povelji naglasuje se, da vlast sebi pridržaje pravo naseliti u Peroj i druge stanovnike i to s obzirom na zemljišta, koja budu još slobodna. Novi stanovnici moraju zemlju pretvoriti u plodno tlo u roku od pet godina, a ono zemljište, koje se ne može obraditi, ostat će za pašu. Naglasuje se, da novi stanovnici ne smiju sjeći hrastove. U roku od dvije godine moraju se obnoviti svi maslinici.

U drugoj alineji same povelje rečeno je, da će Perojci u roku od 10 godina svakako vratiti pomoć, što im je dana, ali prve tri godine nisu dužni vraćati ništa. Što su dobili, toga nam povelja ne kaže. Ali nas Dalla Zonca upozoruje na ispravu od 5. oktobra 1658. godine, po kojoj su Perojci dobili po svakoj porodici jednoga vola i potrebno sjemenje. Za kupnju tih volova traži rašporski kapetan 300 lira. Ako je dakle u Peroju bilo 15 porodica, onda je kupljeno i 15 volova, prema tome možemo i računati, da je u ono vrijeme svaki vol vrijedio 20 lira. Čini se, da Perojci nisu tako brzo taj svoj dug isplatili, jer eno 6. jula 1701. godine nalažu Mleci, da mora općina Peroj platiti blagajni u Rašporu 167 dukata, što ih duguje za primljeno žito. Osim toga bilo je Perojcima dano 50 mjerova sijerka i toliko kukuruza, 300 letava (panjeva-dasaka), 3.000 čavala, da se novim stanovnicima sagrade barake, onda 16 sjekira, 8 ljudi ili težaka, koji će tu stvar urediti, napokon 16 rankuna (vrst kosijera na dugom štapu), da mogu obrađivati svoja zemljišta, koja oni prema povelji moraju prevesti na kulturno tlo za vrijeme od pet godina.

Dalla Zonca dokazuje, da Perojci u novoj postojbini već prvih godina nisu imali mira. Svjedoči to pismom rašporskog kapetana, koji javlja iz Buzeta u Mletke 26. marta 1677. godine, da Martin Carboncino, sadašnji župnik onoga malog  broja katolika uznemiruje pismima nove stanovnike u njihovoj vjeri i obredima, pa toga radi nastaju zadjevice. A kad je Senat za to doznao, nalaže 18. septembra 1677. godine kapetanu u Rašporu, neka se strogo drži dekreta mletačke vlade od 5. oktobra 1658^[42].

Čini se, da raspre nisu nikada prestale. Vidimo to po odluci mletačke vlade od 4. februara 1772. godine, kojom se određuje, da se rašporskom kancelaru naplate troškovi, što je vodio parnicu i potjerao iz Peroja svećenika Servijana Bazilija Seražića. Sudeći po imenu, čini se, da je to bio pravoslavni svećenik, ali, jer se valjda nije pokoravao dekretu mletačke vlade od 5. oktobra 1658. godine, možda je uvodio, protiv zabrane, pravoslavno bogoslužje, i za to je bio iz Peroja otjeran. Ovo se dogodilo 18 godina prije nego što su pravoslavni dobili svoju crkvu u Peroju. Da je Seražić bio katolički svećenik jamačno ga vlasti ne bi bile silom otjerale iz Peroja.

Perojci su nastojali žalbama da im se dozvole crkvene funkcije u Peroju, ali, veli Dalla Zonca, mletačka se vlast uvijek protivila. I godine 1790. nastoje Perojci izvojštiti nešto u vjerskom pogledu. Oni su dosad i brojem ponarasli; mole, da mogu vršiti vjerske obrede »pod ložom« (talijanski »loggia«), da bi mogli pokapati mrtvace u Peroju itd., ali ne uspijevaju. Mletačka vlada određuje ponovo, da oni mogu ići samo u pravoslavnu crkvu sv. Nikole u Pulu, pravoslavni svećenik može doći iz Pule u Peroj, ali samo da privatno uči mtadež i da posjećuje bolesnike, ali ne smije držati u Peroju vjerskog obreda, komu bi puk prisustvovao, a jos manje sa znakovima župničkog dostojanstva (»parochial; insegne«). A kada je katolički svećenik napustio Peroj, kada su bile napuštene katoličke crkve i kada su se ove već rušile, Perojci ih potajno popravljaju i ureduju pravoslavnu crkvu. Katolički župnik Peroja, koji je stanovao u Fazani, žali se protiv postupka pravoslavnih. Čini se, da je Perojcima napokon uspjelo, te mogu nesmetano vršiti svoje vjerske obrede u Peroju.

Crkva sv. Spiridona u Peroju

Ovo navodi Dalla Zonca na osnovi dokumenata, koje je imao u ruci. On se, veli, rodio godine 1792. i sjeća se, da su pravoslavni u današnjoj svojoj crkvi vršili svoju službu, a zna, da je ta crkva prije bila katolička. Dalla Zonca je čuo od drugih i vidio sam više puta, da su Perojci za velikih svečanosti polazili u crkvu sv. Nikole u Pulu, i čini mu se, kao da još vidi Perojce nositi svoje mrtvace na pokop u Pulu, jer se držalo, da je perojska crkva kapelanija. On je prve dane 1813. godine prisustvovao u Peroju jednom krštenju po istočnom obredu. Kada je kasnije crkva sv. Nikole u Puli bila napuštena, postade ona u Peroju crkvom parohijalnom, te je godine 1852. bio u Peroju kao paroh pop Petar Maričević.

Dalla Zonca dokazuje, da je u Peroju uvijek bilo i katolika, što nije nikakvo čudo, jer ih ima i danas. Po matici, krštenih u Vodnjanu, koja se je vodila od 9. decembra 1770. godine do 1. novembra 1794. godine, bilo je iz Peroja kršteno 13 katoličke djece. Knjiga mrtvih vodila se od 7. jula 1771. godine do 2. novembra 1794. godine, umrlo je u Peroju 17 katolika, među ovima 7 stranaca. Knjiga vjenčanih, koja se počinje 9. augusta 1773. i svršava 29. juna 1796. godine, ima 5 vjenčanja, među ovima dva stranca s djevojkama iz Peroja.

Dok nam nekoji pisci vele, da su prije sadašnjih Perojaca tu bili »Napolitani«, i jer bi se moglo misliti, da su ti bili iz talijanskog Napolitanskog  kraljevstva, Dalla Zonca nam tumači, da »Napoli di Romania«, »Nation Napolitana«, ne znači to, nego da su ovi bili iz Moreje, o čemu smo već spomenuli, i rekli, da se taj grad zvao Nauplia, a vođa Nauplianaca bio je Marko Vernin^[43].

Nema sumnje, da perojska povelja ima veliku važnost, ma da je pisana talijanskim jezikom. Ima u izdanju Dalla Zonkinom više ortografskih pogrešaka, kojih bez sumnje nije počinio sam Datla Zonca, jer ju on vjerno prepisao. Treba istaknuti još jednu stvar: perojsku povelju prepisao je 1787. godine općinski pisar u Peroju, koji se zvao Franjo Konsolić, dakle svakako nije bio Talijan.

Neki pisci navađaju, da je 1657. godine prestalo doseljivanje Slavena u Istru i da su Perojci bili posljednji, koji su se ovamo naselili^[44]. Međutim, ta tvrdnja prema drugim podacima ne stoji. Nikolić piše, da je bilo u svemu 15 seljenja Slavena iz Dalmacije u Istru. Taj isti pisac ne dijeli u svemu mnijenje drugih, da je mletačka vlast samo zato naseljavala Hrvate u Istru, što je pređašnje stanovništvo kuga pomorila. Ne za to, veli Nikolić, jer mi znamo, da je mletačka vlaat Hrvate, koji su od prije obitavali u Istri, uvijek odnarođivala. Ona je i u Dalmaciji širila talijanski jezik i uvijek se s nama borila za prevlast na Jadranu. Naseljivanjem Slavena u Istru pojačao bi se naš elemenat u Istri; ona toga nije trpjela. Pa zašto je dakle doseljivala baš naš narod ovamo? Njoj je bilo samo do toga, da joj naša krv brani granice u Istri, da se i tu lije naša krv za njezinu moć i slavu.

Nova doseljivanja Hrvata i Srba iz Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Crne Gore započela su godine 1463., kada je umro posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević. Tada je turska sila najjače pritisla. U Istru su se selili ponajviše Bosanci i Hercegovci^[45]. A ipak, talijanski pisci i sama mletačka vlast, kako sam već napomenuo, nazivaju nove doseljenike »Morlaki«, rijetko »Dalmatinci«, »Hrvati«, »Srbi«, a kadikad »Slaveni«. To vidimo i za Perojce, koje zovu Albancima, Crnogorcima, a samo neki i Srbima.

Ovime nije dakako obrađena prošlost današnjih Perojaca, pa se zato ne bi smjelo pustiti ovu stvar iz vida, a još manje u zaborav. Trebalo bi je svestrano obraditi, a to se može, ako se pristupi na rad u razne arhive, gdje bi se još štošta zanimivo našlo.

Jedna stvar se mora ovdje osobito istaknuti. Perojci su donijeli u novu postojbinu vjeru, jezik i običaje svojih pradjedova i očuvali to do dana današnjega. Mletačka im vlast nije bila sklona, naprotiv ona im je zabranjivala u Peroji vjerske obrede. Nisu isprva imali ni crkve ni svećenika, pa čak i svoje mrtvace morali su pokapati u Puli. Nikolićeva tvrdnja, da je Brajković bio vođa katolika dakle većine Perojaca, ne stoji. Da je to bilo, sigurno bi bile u Peroju ostale i dvije katoličke crkve i ne bi se bile porušile. Peroj je mali, sitni, pravoslavni otočić u širokom katoličkom moru. Niti se je taj pravoslavni otočić proširio, niti ga je katoličko more izbrisalo. Nije se čulo, da bi koji od pravoslavnih vjernika. koji su bili opkoljeni katolicima, bio kada prešao na katoličku vjeru, kaošto je naprotiv činjenica, da nisu ovi pravoslavci uplivali ni na bližu ni na dalju okolinu Peroja, t. j. nije se nikada čulo, da bi koji od Hrvata katolika u Istri prešao na pravoslavlje. Pravoslavni u Peroju radi njihove vjere imali su neprilika samo od svjetskih ili državnih mletačkih vlasti, ali ne od crkvenih.
 

STATISTIKA PEROJA

Imam pri ruci vrlo malo starih statističkih podataka, ali i one što ih imam, daju nam ipak nešto, da stvorimo neku sliku o Peroju.

Poznato nam je, da je godine 1657. došlo u Peroj 13, 14 ili 15 obitelji, ukupno 77 osoba. Jesu li se i godine 1671. naselili u Peroj i doseljenici »hajduci« iz Perasta, to nije stalno. Prema navedenom broju porodica i osoba možemo reći, da je svaka porodica poprijeko brojila 6 članova obitelji, a to je u našem narodu općenita stvar. Istina je, da ima obitelji i s većim brojem članova, ali poprečno se taj broj penje izmedu 5-6 članova po porodici.

Načelnik i kapetan u Kopru, Pavao Condulmier, naložio je godine 1741., da se u Istri provede popis pučanstva. U gradu Puli i Peroju nabrojena su tada 172 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti^[46]. Šteta, što nisu tu nabrojeni pravoslavci posebice za grad Pulu, a posebice za Peroj. Nu kada toga nemamo, moramo se zadovoljiti gornjim podacima. Držim, da većina gornjeg broja otpada na Peroj. Prema tome bi broj stanovnika u Peroju od njihova dolaska znatno porastao.

Godine 1818. provela je popis pučanstva u Istri Austrija. U poreznoj općini Peroj nabrojena su 243 stanovnika, ali nije onznačen broj vjeroispovijesti^[47]. Po tome otpadala su u poreznoj općini Peroju samo 22 stanovnika na km2^[48].

Godine 1852. imala je porezna općina Peroj 288 stanovnika, ali ni tu nemamo podataka o vjeroispovijesti^[49].

Nu, ako uporedimo broj perojskih stanovnika od godine 1818. (243 stanovnika) i godine 1852. (228 stanovnika) vidimo, da je broj stanovništva pao za 25 osoba; čino se to nevjerojatno, ali tu su brojke. No uporedimo li te brojke s brojem osoba, koje su se u prvi mah naselle u Peroju vidimo, da se broj stanovništva potrostručio.

Tačnije podatke imamo za kasnije vrijeme i to od godine 1880., 1890., 1900. i 1910^[50].

Prema tim službenim podacima imao je Peroj godine:

	1880	1890	1900	1910
Broj kuća	77	82	86	83
Prisutno pučanstvo (muških)	117	143	152	166
Prisutno pučanstvo (ženskih)	105	124	135	139
Prisutno pučanstvo (ukupno)	222	267	287	305
Vjera katolička	33	49	63	35
Vjera druga	189	218	224	270
Saobraćajni jezik domaćeg pučanstva (talijanski)	3	2	63	5
Saobraćajni jezik domaćeg pučanstva (srpskohrvatski)	219	265	224	300

Da malo razglobimo gornje brojke triju desetogodišta.

U prvom desetogodištu broj je kuća narastao za 5 ili za 6.5% , u drugom za 4 kuće ili za 4.9%, u trećem je pao za 3 kuće ili za 3.5%. Kako to, da je broj kuća nešto pao? U poreznoj općini Peroju ima izvan samog sela nekoliko malih posjeda (»stanzia«), kojih vlasnici nisu Perojci. Oni obično iznajmljuju svoje posjede (»stancije«) drugim našim seljacima, koji nisu Perojci, pa je možda koji od tih posjeda bio godine 1910. neiznajmljen, i tako su ostale kuće prazne i nisu se brojile, jer nisu bile nastanjene, a možda su doista bile i napustene.

Broj muških je uvijek veći, nego ženskih. U prvom desetogodištu je broj muških narastao za 26 osoba ili za 22,22%, u drugom za 9 osoba ili za 6.29%, a u trećem za 14 osoba ili za 9.21%. Zanimljivo je, da broj muških raste, ali ne u pravom razmjeru t. j. uvijek jače nego se mijenja, porast nije normalan nije prirodan, nije konstantan iii srazmjeran.

Broj ženskih narastao je u prvom desetogodištu za 19 osoba ili za 18%, u drugom za 11 osoba ili za 8.87%, a u trećem za 4 osobe ili za 2.96%. Dakle je i broj ženskih u porastu, ali je porast uvijek slabiji, a morao bi biti uvijek jači, dakle ni tu nije porast normalan, nije prirodan ili nije konstantan ili srazmjeran.

Narodna igra u Peroju

Ukupni porast stanovništva u prvom je desetogodištu 45 osoba ili 20.2%, u drugom 20 osoba ili 7.4%, a u trećem 18 osoba ili 6.27%. Dakle i ukupni broj stanovništva uv:jek je u porastu, ali je porast uvijek slabiji, manji, a morao bi biti jači, viši, dakle ni ukupni porast nije normalan, nije prirodan, ili nije konstantan ili srazmjeran.

Kako da to rastumačimo? Moguće je, da su se mnogi odselili u Pulu, gdje su radili u arsenalu, i tako je iseljivanjem nastao snerazmjerni porast.

Katolici su u prvom desetogodištu u porastu za 16 osoba ili za 48.48%, u drugom za 14 osoba ili za 28.57%, a u trećem su u padanju za 28 osoba ili za 44.44%. Kako da ovo razjasnimo?

Već sam prije spomenuo, da ima u poreznoj općini Peroj više posjeda, koje obrađuju koloni, a to su ponajviše Hrvati katolici. Kako ti koloni nisu stalni, nego je njihov boravak u toj općini vezan na ugovor, koji je sklopljen sa vlasnikom posjeda, to je i uzrok, da broj katolika nije uvijek isti. Neka se na ovaj način preseli iz Peroja 5 obitelji, i eto nam je jasno, zašto najedamput takova razlika. Istina je, da ima Perojaca stalnog boravišta, koji su katolici, pa kad ne bi bilo onih nestalnih, onda bi nam i taj broj katolika bio normalan; ovako nije.

Sada nas evo kod perojskoga stanovništva, koje je druge vjere osim katoličke. Koja je ta druga vjera? Znamo, da je to, kako se službeno nazivalo, grčko-istočna, dakle pravoslavna.

»Spezial-Orts-Repertorium« od godine 1890. donosi u cijeloj mjesnoj općini Puli 790 stanovnika druge vjere i to: grad Pula 571, Medulin 1 i Peroj 218. Među ovim 790 veli, da ih ima 328 pravoslavnih. Prema tome bijaše godine 1890, u Peroju 218 pravoslavnih, a u gradu Puli 110. »Gemeindelexikon« od 1900. godine veli u primjedbi, da su pravoslavni 224 stanovnika Peroja, koji su označeni pod drugom vjerom, ali nam ne kaže, koliko je pravoslavnih u gradu Puli.

»Spezialortsreportorium« od godine 1910. donosi, da ima Peroj 270 stanovnika druge vjere, ali u primjedbi nije označeno, da su to pravoslavni, no o tome nema sumnje. U gradu Puli bilo je godine 1910. ukupno 1758 stanovnika druge vjere, ali nam u primjedbi napominje, da je među ovima bilo 592 pravoslavca. Ti su spadali parohiji perojskoj, premda je Peroj imao manji broj vjernika, negoli grad Pula. Što je u Puli toliko narastao broj pravoslavnih, polazi odatle, što je Pula bila najveća austrijska pomorska tvrđava, pa je u taj broj uvršten i broj pravoslavnih vojnika, časnika i njihovih porodica.

Pregledamo li prije navedenu skrižaljku o broju pravoslavnih duša u Peroju, vidimo, da je u prvom deceniju njihov broj narastao za 19 duša ili za 10%, u drugom za 6 duša ili za 2.75%, a u trećem za 46 duša ili za 20.5%. Kako to, da je porast u desetogodištu 1900-1910, tako velik? Prirodan bi mogao biti, ali se prema prvom desetogodištu vidi nerazmjeran. Može se rastumačiti samo tako, da je broj rođenih u ovom desetogodištu bio tako velik, a moguće je, da su se nekoji mještani vratili kući, koji su prošlog desetogodišta bili otsutni.

Prelazim na vrlo zanimljivu rubriku o općevnom jeziku u Peroju. Tu nalazimo dva jezika: talijanski i srpsko-hrvatski. Da nam bude stvar jasnija, ponovit ćemo ove brojke, ali ćemo uz njih navesti i broj katolika. Službena statistika donosi to ovako:

	talijanski	srpsko-hrvatski	katolika
God. 1880.	3	219	33
God. 1890.	2	265	49
God. 1900.	63	224	63
God. 1910.	5	300	35

Ima tu dragocjenih podataka. Broj Talijana je godine 1880., 1890. i 1910. neznatan, Možemo reći, da je to bila samo jedna obitelj. Kako je broj Talijana u Peroju najednom narastao od godine 1890. do 1900. od 2 na 63 ili za 61 osobu ili 3.050%, pa da onda pane na 5 osoba ili za 58 osoba? To je stvar ne samo neprirodna nego i abnormalna. Ali eto dokaza, kako su Talijani u Istri vodili popis pučanstva i falsificirali ga na štetu našega naroda, te su naše ljude naprosto upisivali kao Talijane.

Treba da s tom rubrikom povežemo i vjeru stanovnika. Katolika bilo je godine 1880. u Peroju nabrojeno 33, od njih 3 Talijana, a ono 30 katolika bili su Hrvati, koji s 189 pravoslavnih čine 219 stanovnika srpsko-hrvatskoga saobraćajnog jezika.

Godine 1890. nabrojeno je u Peroju 49 katolika, od njih su 2 Talijana, a 47 Hrvata, koji s 218 pravoslavnih čine 265 stanovnika srpsko-hrvatskoga saobraćajnog jezika. Godine 1900. nabrojeno je u Peroju 63 katolika i 224 pravoslavnih, a upravo toliko ima i stanovnika prema saobraćajnom jeziku, t. j. svi katolici navedeni su da imaju saobraćajni jezik talijanski, a svi pravoslavni srpsko-hrvatski. I to je najbolji dokaz, kako se u Istri falsificirao popis pučanstva. Godine 1910. nabrojeno je u Peroju 35 katolika, od njih je 5 Talijana a 30 Hrvata, koji sa 270 pravoslavnih čine 300 stanovnika srpsko-hrvatskog općevnog jezika. U prvom desetogodištu 1880.-1890. broj je stanovnika srpsko-hrvatskog saobraćajnog jezika narastao za 46 osoba ili za 21%, u desetogodištu 1890.-1900. je ovaj broj pao za 41 osobu ili za 16%, a u desetogodištu 1900.-1910. narastao je za 76 osoba ili za 34%.

Još ćemo pregledati zemljište i stoku, jer je i to narodno blago.

»Gemeindelexikon« od godine 1900. donosi, da ima porezna općina Peroj ukupno 1267 ha površine, od kojih 1246.42 ha ili 98.35% je obavezano plaćati porez, a 21 ha ili 1.65% je neplodno tlo, koje ne plaća poreza. Ovo 1246.42 ha plodnog tla
podijeljeno je ovako:

209 ha ili 16.77% oranica
104 ha ili 8.34% vrtova
347 ha ili 27.84% pašnjaka
0.42 ha ili 0.04% livada
88 ha ili 7.06% vinograda
498 ha ili 39.96% šuma.

Broj stoke prema službenom popisu iznosi:

	1900.	1910.
konja	3	3
goveda	110	104
ovaca	287	374
svinja	18	37

Prema tome je broj goveda u desetogodištu 1900.-1910. pao za 6 ili 5%, broj ovaca je znatno porastao i to za 87 ili 30% , a i broj svinja znatno je porastao i to za 19 ili za 106%.

Time smo statistički obradili poreznu općinu Peroj.
 

"NARODNA ŠKOLA" U PEROJU

Perojsko crkveno tutorstvo god. 1865.

Godine 1913. uputili su Perojci molbu c. kr. Pokrajinskom školskom vijeću za Istru u Trstu, neka bi im se u njihovu selu otvorila redovna javna pučka škola. Pokrajinsko školsko vijeće zavelo je tu molbu u protokol pod br. I. S. 1023./1-13.^[51]. Tu je molbu Pokrajinsko školsko vijeće za Istru u Trstu poslalo najprije Kotarskom školskom vijeću u Pulu na izvještaj (»zur Berichterstattung«). Kako sam ja tada bio školski  nadzornik za hrvatske škole u Puli, primio sam taj spis, da o njemu podnesem izvještaj. Bez sumnje je moj izvještaj bio povoljno vraćen u Trst. U Puli je taj spis bio zaveden pod br. B. S. R. 170/1-13^[52]. Izvještaj Kotarskog školskog vijeća u Puli zaveden je u Trstu pod br. 1023/2-13, a nato je Pokrajinsko školsko vijeće otpisom od 29. oktobra 1913. br. I. S. 1023 2-13, naložilo Kotarskom Školskorn vijeću u Puli, neka ono provede komisijsku raspravu. Sada nastade za mene pravi rad i sabiranje svih podataka za komisiju, koja se imala držati u Peroju. Prevrćući u novije vrijeme svoje stare bilješke, na sreću naiđoh i na neke prijepise spisa, koji se odnose na osnutak javne škole u Peroju. Imam, na moju radost, i prijepis originala, koji su bili poslani raznim vlastima. Prvi je onaj, što je bio poslan parohijskom uredu u Peroj. Glasio je ovako:

Br. B. S. R. 170/4-13
C. kr. Kotarsko školsko vijeće u Puli.
Predmet: Izvidi za utemeljenje škole u Peroju.
Mnogočasni župni ured Peroj.

Pošto se namjerava u smislu otpisa c. kr. Pokrajinskog školskog vijeća za Istru u Trstu dd. 29. oktobra 1913. br. I. S. 1023 2-13. utemeljiti redovitu pučku školu u Peroju, dostavlja se u prigibu Tome mnogočasnome župnom Uredu dva iskaza  - A i B - pozivom, da ih izvoli popuniti, kako slijedi:

U iskaz A neka se sumarično upiše onu živuću djecu, koja su rođena u godinama: a) 16. 9. 1898.-15. 9. 1899.; b) 16. 9. 1899.-15. 9. 1900.; c) 16. 9. 1900.-15. 9. 1901.; d) 16. 9. 1901.-15. 9. 1902.; e) 16. 9. 1902.-15. 9. 1903.

U iskaz B ima se pak upisati punim imenom roditelje i njihovu djecu, koja su rođena u Peroju u godinama od 16. 9. 1903. do 15. 9. 1908., a koja živu, te bi morala polaziti školu. Umetnut će se i onu djecu, koja bi možda bisla rođena u kojem selu, što nije gori spomenuto, a nije udaljeno više od 4 km od školskog središta u Peroju.

Pošto se imadu u iskaz B unesti djeca kronološkim redom, to će se dogoditi, da će koji roditelji imati po dvoje ili više djece, za to se umoljava Taj župni Ured, da se u rubrici opaske označi, pod kojim su prijašnjim ili kasnijim brojem unesena djeca istih roditelja.

Predsjednik: Schönfeldt s. r.

Ovdje moramo dodati, da je bez sumnje kasnije, pošto je stigao odgovor od parohijskog ureda u Peroju, Kotarsko školsko vijeće taj dopis poslalo talijanskim jezikom župnom uredu u Fazani, neka i onaj župni ured popuni ona dva iskaza A i B, ako možda ima koje katoličko dijete, koje je kršteno u Fazani, a stanuje u Peroju. Ovog drugog dopisa nemam, a držim, da i nema toiike važnosti kao onaj dopis upravljen parohijskom Uredu u Peroj. Nemam pri ruci ni formulara iskaza A i B, koja su bila poslana župnom Uredu u Peroj, ali se dobro sjećam, da je to bilo rubricirano tako, da je označen najprije tekući broj, u drugoj rubrici ime roditelja i kućni broj, u trećoj rubrici ime djeteta, u četvrtoj datum rođenja djeteta, a u petoj rubrici opaske.

U isto vrijeme kada i parohijskom uredu u Peroj, poslalo je Kotarsko školsko vijeće i Municipiju u Puli talijanskim jezikom ovaj dopis, koji u prijevodu glasi:

C. kr. Kotarsko školsko vijeće u Puli.
Br. B. S. R. 170/4-13
Predmet: Izvidi za utemeljenje redovite škole u Peroju.
MUNICIPIJU u PULI

Pozivlje se Taj Municipij, da imenuje dva zastupnika, koji će zajedno sa gospodinom načelnikom sudjelovati kod komisije za utemeljenje redovite pučke skole u Peroju.

Dan komisije bit će ustanovljen kasnije. Imena dvojice povjerenika neka se priopći ovamo čim prije.

Predsjednik; Schönfeldt, s. r.^[53].

Na to je u isto vrijeme poslan i treći dopis koji u prevodu glasi:

C. kr. Kotarsko školsko vijeće u Puli.
Br. B. S. R. 170/4-13.
Predmet: Izvidi za utemeljenje redovite škole u Peroju.
C. kr. kotarskom Poglavarslvu (Građevinska sekcija)
u PAZINU

Umoljava se, da se popuni priloženi certifikat udaljenosti.

Predsjednik; Schönfeldt, s. r.^[54].

U tom certifikatu udaljenosti bilo je rubricirano, koliko je Peroj udaljen od bližih mjesta Fazane i Vodnjana. U taj certifikat unosilo je kotarsko poglavarstvo u Pazinu, t. j. njegova građevinska sekcija, koja je bila kompetentna za cijelu Istru, udaljenost pojedinih mjesta, izražena u km.

U tim je dopisima jedna stvar manjkava; nema datuma. Dopisi su bili ispisani na cijelom arku, ali se meni druga polovica izgubila, a na njoj je jamačno bio označen i dan, kada su ti dopisi bili otposlani. Držim, da je na toj drugoj polovici arka bio još i dopis kotarskom poglavarstvu u Puli, kojim se traži da popuni iskaz o stanju općevnog jezika i vjeroispovijesti stanovnika u Peroju.

Budući da je Pokrajinsko školsko vijeće za Istru u Trstu naložilo Kotarskom školskom vijeću u Puli svojim otpisom od 29. oktobra 1913., da se povedu potrebni izvidi, nema sumnje, da su svi ti dopisi odmah i odaslani, dakle najkasnije u mjesecu novembru. Prema tome su svi gornji dopisi nosili datum mjeseca novembra 1913. A kada su stigli svi odgovori i tako bila sabrana djela potrebna građa, da se ureče dan komisije na licu mjesta, onda je Kotarsko školsko vijeće i odredilo taj dan. To se vidi po ovim dopisima:

Gradskom municipiju upravljen je dopis, koji u prijevodu glasi:

C. kr. Kotarsko školsko vijeće
Br. B. S. R. 170/9-13.
Pula, dne 24. februara 1914.
Predmet: Peroj, komisija za utemeljenje redovite škole.
MUNICIPIJU u PULI

Dne 20. marta 1914. u 3 sata popodne, obdržavat će se na temelju § 7. pokrajinskog zakona od 30. marta 1870. L. P. Z. br. 20., komisija za utemeljenje redovite javne pučke skole u Peroju. Komisija će se sastati u školskoj zgradi u Peroju.

Umoljava se Taj Municipij, da odmah proglasi u rečenom mjestu priloženu objavu. Jedan primjerak ovog oglasa, snabdjevenog klauzulom proglašenja, dostavit će se ovamo do 15. marta 1914.

Ujedno se umoljava. da se dostave priloženi pozivi, kome su naslovljeni, i neka se pišućemu neodgodivo do 15. marta 1914. pošalje dostavni arak, koji moraju stranke propisno potpisati.

Komisiji će prisustvovati gospodin općinski upravitelj, i dva zastupnika, koji su već imenovani na temelju izvještaja od 11. februara 1914. br. 23.316/4306, t. j. gg. Jovan Ljubotina i školski referent Antun Scopinich.

Predsjednik: Schönfeldt, s. r.^[55].

Pokrajinski školski zakon za Istru od 30. marta 1870., o kojem je u prednjem dopisu govora, odnosi se na osnivanje, uzdržavanje i polazak javnih škola. U talijanskom tekstu navedena slova B. L. P. No. 20. znače »Bolletino delle leggi provinciali«, a u hrvatskom tekstu L. P. Z. znače »List pokrajinskih zakona br. 20.«

Svakom roditelju, za koga se ustanovilo, da ima djece dužne polaziti školu, kako je naveo župni ured, bio je poslan poseban poziv, pa ga je općina svakomu uručivala uz potpis, da ga je primio. Objava, koju je općina oglašavala i pribijala na općinskoj ploči u Peroju, bila je dvojezična, a glasila je ovako:

Br. B. S. R.
107/9

OBJAVA

Dne 20. marta 1914., u 3 sata popodne obdržavat će se u Peroju, u školskoj zgradi, komisija za utemeljenje redovite pučke škole u istom mjestu. Ovoj komisiji mogu pristupiti svi oci obitelji iz Peroja, koji imadu djecu dužnu polaziti školu, ako i ne bi primili direktnog poziva. Koji ne bi pristupio, smatrat će se, kao da pristaje na sve, sto komisija zaključi.

C. kr. kotarsko skolsko vijeće
Pula, 24. februara 1914.
Predsjednik: Schönfeldt s. r.

No. B. S. R.
107/9

NOTIFICAZIONE.

Add'i 20 marzo 1914, alle ore 3 pom., verrà tenuta a Peroi, nell'edificio scolastico, la commissione per l' istituzione d'una scuola popolare regolare, nel detto luogo. A questa commissione ha diritto d'intervenire ogni capofamiglia di Peroj, che ha figli obbligati alla frequentazione della scuola, e ciò anche se non avesse ricevuto uno speciale invito. Chi non interviene alla commissione verrà calcolato come aderente al deliberato della commissione.

I. R. Consiglio scolastico distrettuale
Pola, li 24 febbraio 1914.
Il Preside: Schönfeldt m. p.

Poziv, što ga je primala svaka stranka, dotično roditelj, koji ima djece za školu, sadržavao je samo to, da će 24. marta 1914. biti u Peroju komisija, pa ga se pozivlje, da istoj pristupi, jer mu na to daje pravo zakon. Tko nije imao djece za školu, ne bi dobivao poziva, a nije ni imao pravo glasa.

Na to je Kotarsko školsko vijeće u Puli odaslalo i ovaj dopis u talijanskom jeziku:

C. kr. Kotarsko školsko vijeće
Br. B. S. R. 107/9-13
Pula, 24. februara 1914.
ZEMALJSKOM ODBORU u P O R E Č U

Dne 20. marta 1914. u 3 sata popodne, obdržavat će se u Peroju, mjesna općina Pula, komisija za utemeljenje pučke škole u istom mjestu.

Neka izvoli Taj Zemaljski odbor odaslati spomenutoj komisiji svog zastupnika.

Predsjednik; Schönfeldt s. r.^[56].

U isto vrijeme upravljen je dopis Pokrajinskom školskom vijeću za Istru u Trstu ovog sadržaja:

C. kr. Kotarsko skolsko vijeće
Rr. B. S. R. 107/9-13
Pula, 24. februara 1914.
Predmet: Peroj, mjesna općina Pula, obdržavanje komisije za utemeljenje škole.
C. kr. Pokrajinskom školskom vijeću za Istru u TRSTU

U smislu otpisa od 29. oktobra 1913. br. I. S. 1023/2-13, priopćuje se, da će se dne 20. marta 1914. u 3 sata popodne u Peroju, mjesna općina Pula, obdržavati komisija na licu mjesta za utemeljenje redovite pučke škole u istom mjestu.

Predsjednik: Schönfeldt s. r.^[57].

Osim toga obavještena je i uprava pomoćne škole u Peroju dopisom, neka taj dan popodne bude školska soba na raspolaganje za komisiju. A obavještena je i žandarmerijska stanica u Fazani, neka se tamo pošalje jedan žandar u svrhu, da bude komisiji pri ruci.

Time su izvršeni svi potrebni izvidi i čekalo se na određeni dan, kada je urečena komisija. Meni, kao referentu preostalo je, da sastavim zapisnik, u kojemu sam morao navesti sve najvažnije činjenice, iz kojih mora biti razvidno, da se utemeljenje te škole temelji na zakonu. Na licu mjesta trebalo je da nas obojica nadzornika rastumačimo prisutnim glavarima obitelji svrhu komisije i to talijanski nadzornik talijanskim jezikom, a ja hrvatskim. Zatim se pristupilo saslušavanju prisutnih roditelja, na koje se postavilo pitanja:

a) »Kakav učevni jezik želite, da bude u novoj javnoj školi?« i

b) »Želite li da se uči i drugi zemaljski jezik?«

Drugi zemaljski jezik u hrvatskim školama mogao je biti talijanski, a na talijanskim školama hrvatski. Bilo je slučajeva, i u talijanskim i u hrvatskim školama, da je uveden kao učevni predmet njemački jezik.

Budući da se strankama govorilo hrvatski, i jer sam ja bio referent, pitanja sam svakome pojedincu postavljao ja i ubilježio u posebnu rubriku onog iskaza, što ga je popunio parohijalni ured u Peroju dotične odgovore pojedinaca s oznakom, koliko ima dotični roditelj djece dužne polaziti školu.

Kako su svi ti odgovori bili kratki, i saslušanje stranaka išlo je brzo, to se i rezultat glasanja mogao lako utvrditi. Zatim se prešlo na čitanje zapisnika, koji sam ja već prije sastavio, upotpunilo ga se, potpisalo, a glasio je u hrvatskom prijevodu ovako:

ZAPISNIK

sastavljen u Peroju, mjesna općina Pula, dne 20. marta 1914., o uspjehu povjerenstva, koje je bilo na licu mjesta, prema naredbi c. kr. Pokrajinskog školskog vijeća za Istru u Trstu od dne 29. oktobra 1913. br. I. S. 1023/2-13., da se ustanovi novo školsko središte, dotično utemeljenje jedne nove redovite škole u Peroju.

Prisutna gospoda:

1. Rudolf grof Schönfeldt, kao predsjednik c. kr. Kotarskoga školskoga vijeća;

2. Dr. Inocent Chersich, pokrajinski asesor, kao zastupnik Pokrajinskog odbora;

3. Rudolf barun Gorizzutti, upravitelj općine;

4. Antun Scopinich, zastupmk općine;

5. Jovan Ljubotina, zastupnik općine;

6. Fran Barbalić, c. kr. kotarski školski nadzornik;

7. Bazilij Bearz, c. kr. kotarski školski nadzornik.

C. kr. pokrajinsko školsko vijeće naredbom od 29. oktobra 1913. br. I. S. 1023 2-13., naložilo je kotarskomu školskomu vijeću, da provede komisijonalnu raspravu u smislu § 7. zakona od 30. marta 1870., L. P. Z. br. 20., u svrhu, da se ustanovi novo školsko sjedište sa utemeljenjem nove redovite pučke škole u Peroju, pa su raspravi sudioništvovale sve zainteresovane stranke, a osobito glavari obitelji, da saslušaju u tom pogledu njihove želje.

Komisija se je sastala u 3 sata poslije podne u imenovanom selu, i, na temelju podataka, koje je već prije sabralo c. kr. kotarsko školsko vijeće, ustanovila je slijedeće činjenice:

7. Da postojeća najbliža škola, t. j. ona u Vodnjanu, udaljena je od Peroja preko 4 km, dok je ona u Fazani udaljena manje od 4 km.

2. Sveukupni broj djece dužne polaziti školu, koja se ima utemeljiti u Peroju, dosiže u zadnjem petogodištu, t. j. od 16. septembra 1898. do 15. septembra 1908., poprečno 47 djece.

3. Jezični odnošaji, na temelju zadnjeg popisa pučanstva su slijedeći: od 305 stanovnika ima ih 300 kao općevni jezik srpsko-hrvatski, a 5 talijanski.

4. Ako Peroj i nije udaljen od Fazane preko 4 km, vidjevši, da od 305 stanovnika ima 270 pravoslavne vjeroispovijesti, vidjevši zakoniti broj djece dužne polaziti školu, i vidjevši da su školu sa srpsko-hrvatskim nastavnim jezikom (dakle različnim od nastavnog jezika talijanske škole u Fazani) zatražila naročitom molbom 42 glavara obitelji, koji zastupaju sigurno više od 40 učenika obvezatnih na polazak škole, postoji nesamo uputnost, nego također i potreba i zakonski preduvjeti za utemeljenje jedne redovite pučke škole sa rečenim središtem u Peroju.

5. U školsko okružje pripadalo bi samo selo Peroj.

6. Što se tiče nastavnog jezika, koji se ima uvesti u novu školu, bili su saslušani glavari obitelji, koji su dali slijedeće izjave: od 30 pozvanih pristupilo ih je 18. Od ovih, svi su izjavili, da hoće, neka u školi bude nastavni jezik srpsko-hrvatski, a talijanski kao predmet. Ovih 18 glavara obitelji predstavljaju 32 učenika.

7. Ovom se zapisniku prilažu: a) Iskazi djece, što su ih sastavili župni uredi u Peroju i Fazani; b) Potvrda gradevnog ureda c. kr. Poglavarstva u Pazinu odnoseća se na udaljenost najbližih škola od sela Peroja; c) Skrižaljka stanovništva obzirom na narodnost i vjeru stanovnika u Peroju, što ju je ispostavilo c. kr. kotarsko poglavarstvo u Puli; d) Skrižaljka o poprečnom broju djece dužne polaziti školu u petogodištu 1909-1914.

8. Zastupnik Pokrajinskog odbora izjavlja, da si pridržaje konačno mnijenje o utemeljenju, dotično o jezičnom uređenju škole, Zemaljskom odboru, na temelju spisa, koji će mu biti u svoje vrijeme dostavljeni.

9. Povjerenstvo ustanovljuje, da sada postoji pomoćna škola, koju polazi u tekućoj godini 45 djece. Škola postoji preko 60 godina.

10. Ustanovljuje se, da sadašnja školska zgrada ne odgovara potpunoma zahtjevima zakona i savjetuje se, neka se sadašnja školska zgrada proširi.

Pročitano, zaključeno i potpisano.
Schönfeldt s. r.
Dr. Chersich s. r.
Gorizzutti s. r.
Scopinich s. r.
Ljubotina s. r.
Barbalić s. r.
Bearz s. r.^[58]

Tome zapisniku treba nekih razjašnjenja:

Komisija se držala 20. marta 1914. dakle prije Svjetskoga Rata, a to je vrlo važna činjenica.

Kao odaslanik Zemaljskog odbora u Poreču bio je zemaljski asesor p. dr. Inocent Chersich, današnji talijanski senator dr. Inocent Chersi, dakle čovjek, koji danas zauzima u Italiji jedno od najodličnijih mjesta.

Kao odaslanik općine bio je prisutan i jedan Perojac seoski župan u Peroju, sada pok. Jovan Ljubotina, ali nam to ime nije novo. Vidjeli smo da je njegov predak, Mihajlo Ljubotina, bio jedan od onih, koji su se godine 1657. doselili u Peroj na čelu 3 ili 5 obitelji.

Potrebno je, da razjasnim 2. točku zapisnika, u kojoj se veli, da je sveukupni broj djece u petogodištu 16. IX. 1898. do 15. IX. 1908. poprečno 47 djece. Tu je dvoje nejasno za onoga, koji nije upućen u stvar. Govori se naime o petogodištu, a iznosi se vrijeme od 1898.-1908., dakle razmak od 10 godina. Drugo je pitanje, kako je onaj poprečni broj od 47 djece nastao.

Da razjasnimo najprije prvo pitanje:

U Istri je bila obaveznost obuke šest godina t. j. školu bijahu dužna polaziti djeca od 6. do navršene 12. godine.

Komisija se obdržavala 20. marta 1914. t. j. školske godine 1913/14. Po zakonu trebalo je utvrditi broj djece, koja su polazila školu posljednjih pet školskih godina, t. j. 1913/14, 1912/13, 1911/12, 1910/11 i 1909/10.

Prema tome jer su morali polaziti školu svake godine djeca od 6. do 12. godine, valjalo je računati da su polazila školu školske godine:

1913.-1914.: djeca rođena od 16. IX. 1902.-15. IX. 1908.; 1912.-1913.: djeca rođena od 16. IX. 1901.-15. IX. 1907.; 1911.-1912.: djeca rođena od 16. IX. 1900.-15. IX. 1906.; 1910.-1911.: djeca rođena od 16. IX. 1899.-15. IX. 1905.; 1909.-1910.: djeca rođena od 16. IX. 1898.-15. IX. 1904.

Ovdje se dakle moralo računati ne posljednjih pet sunčanih godina 1909.-1914., nego posljednjih pet školskih godina, t. j. svu onu djecu, koja su u to vrijeme bila dužna polaziti školu. Prema tome 20. marta 1914., kada se je obdržavala ta komisija, imali su pravo, da odlučuju o nastavnom jeziku i oni roditelji, čija su djeca prije pet godina t. j. školske godine 1909.-1910. polazila školu, i to i ona, koja su tada imala nedovršenih 12 godina, a 1914. imala su već 16 godina života. Ako se dakle uzelo u račun djecu, koja su rođena od 1898.-1908., uzeli smo time u račun onu djecu, koja su posljednjih pet školskih godina polazila školu, kako to zakon propisuje.

Sada da razjasnim drugo pitanje, kako sam dobio broj 47 djece dužne polaziti školu.

Čim sam od parohijalnog ureda u Peroju i župnog ureda u Fazani primio popunjena ona dva iskaza o broju djece, trebalo mi je sastaviti jednu preglednu tablicu, koja je navedena u točki 7. d. zapisnika »Skrižaljka o poprečnom broju djece dužne polaziti školu u petogodištu 1909.-1914.«

Budući da je bio unutarnji uredovni jezik kotarskoga školskoga vijeća njemački, moram reći, da se ta pregledna skrižaljka službeno nazivala »Übersichtstabelle«, Budući da mi nisu pri ruci ti realni podaci, treba da se zadovoljim fiktivnim brojevima, da stvar razjasnim. Uzmimo, da je prama popunjenim iskazima župnih ureda u Peroju i Fazani taj broj bio ovakav:

Od 16. IX. 1898.-15. IX. 1899. rodilo se 8 djece. Od 16. IX. 1899.-15. IX. 1900. rodilo se 7 djece. Od 16. IX. 1900.-15. IX. 1901. rodilo se 6 djece. Od 16. IX. 1901.-15. IX. 1902. rodilo se 9 djece. Od 16. IX. 1902.-15. IX. 1903. rodilo se 4 djece. Od 16. IX. 1903.-15. IX.1904. rodilo se 9 djece. Od 16. IX. 1904.-15. IX. 1905. rodilo se 11 djece. Od 16. IX. 1905.-15. IX. 1906. rodilo se 8 djece. Od 16. IX. 1906.-15. IX. 1907. rodilo se 8 djece. Od 16. IX. 1907.-15. IX. 1908. rodilo se 10 djece.

Prema broju djece rođene u novom školskom području kojeg sjedište ima biti Peroj, određuje se broj djece dužne polaziti školu u posljednjih pet godina, i to: 1913.-1914., 1912.-1913., 1911.-1912., 1910.-1911. i 1909.-1910., što sam već malo prije spomenuo. Po tome i po gornjim brojevima dobio sam ove podatke.

Bilo je obavezno polaziti školu:

a) Šk. god. 1909.-1910.	b) Šk. god. 1910.-1911.
8	7
7	6
6	9
9	4
4	9
9	11
ukupno 43 djece	ukupno 46 djece

c) Šk. god. 1911.-1912.	d) Šk. god. 1912.-1913.
6	9
9	4
4	9
9	11
11	8
8	8
ukupno 47 djece	ukupno 49 djece

Šk. god. 1913.-1914.
4
9
11
8
8
10
ukupno 50 djece

Tako nađoh, koliko je djece bilo dužno polaziti školu svake od pomenutih školskih godina. A da nađem poprečni broj djece dužne polaziti školu u posljednjih pet godina, kako to zakon propisuje, zbrojio sam djecu svih pet godina, kako naprijed rekoh, i razdijelio sa 5, dakle:

43
46
47
49
50
235 : 5 = 47 djece poprečno.

Rekoh, da su pojedinačne gornje brojke fiktivne, ali konačni rezultat nije fiktivan, jer mi to potvrduje službeni zapisnik sastavljen na licu mjesta u Peroju.

U 4. tački zapisnika istaknula je komisija, da u prilog te nove škole govori i činjenica, što ima u tom novom školskom okružju 270 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti, pa bi i to bio jedan od razloga, da se tu osnuje škola.

U toj 4. tački naglašeno je i to, da je molbu za osnutak podneslo 42 glavara obitelji, a eto u 6. tački zapisnika navedeno je, da ih je bilo pozvano samo 30, a pristupilo ih je 18, koji pretstavljaju 32 djece. Kako da se ovo razjasni? Molbu je doduše potpisalo 42 glavara obitelji, o tom nema sumnje. Zacijelo to bijahu svi glavari obitelji pravoslavnih u Peroju, jer to drukčije ne bi moglo ući u taj zapisnik; ali nisu pozvani svi, valjda za to, što se konstatiralo, da 12 njih nije imalo djece koja su se rodila u vremenu od 16. IX. 1898. do 15. IX. 1908., dakle nisu imali djece, koja su u ovo vrijeme morala polaziti školu. Nije time rečeno, da oni nisu imali djece mlade ili starije, ali kao takovi nemaju prava da pristupe komisiji pa da ih ova sasluša i uzme u obzir njihove zahtjeve u pogledu nastavnog jezika, koji se ima uvesti u novu školu. Od 30 pozvanih pristupilo ih je samo 18 zato, jer nitko nije prisiljen doći već je to njegova slobodna volja, hoće li doći ili ne, a napokon i ne moraju doći, jer to nije glavni zakonski preduvjet za osnutak škole, makar da se po zakonu moraju roditelji pozvati na saslušanje. Glavni preduvjet za osnutak škole u tome je: ima li u posljednjem petogodištu preko 40 djece dužne polaziti školu, a taj je zakonski preduvjet u Peroju postojao.

Narod nije došao ni stoga, što nije postojala bojazan, da će itko od njih zahtijevati talijansku školu. Osim toga postojala je već pomenuta činjenica, da je selo pravoslavne vjeroispovijesti, a samo pet je stanovnika Talijana, koji, ako bi htjeli talijansku školu, nisu po zakonu imali pravo na nju, jer im je najbliža talijanska škola bila udaljena od Peroja manje od 4 km, a po zakonu se škole istoga nastavnoga jezika smiju otvarati samo u udaljenosti od preko 4 km.

U tački 2. zapisnika utvrđeno je, da je broj djece dužne polaziti školu 47; 9. tačka iznosi, da pomoćnu školu polazi te godine (1913.-1914.) 45 djece, a 31. XII. 1913. bilo je u toj školi 46 djece^[59]. Ja sam naprijed uzeo fiktivne brojeve, da pokažem poprečni broj djece, sto su bila dužna polaziti školu, i vidjeli smo, da prema tim brojkama broj djece školske godine 1913.-1914. bijaše 50 djece. Nije to točan broj, ali ne mora biti daleko od istine. Jer, ako je pomoćnu školu polazilo 46 djece, značilo bi, da četvero nije školu nikako polazilo, a to je moguće, budući da djeca nisu obavezna polaziti pomoćnu školu, nego samo dobrovoljno. A da je to službeno utvrđeno, da su Perojci tako rado slali svoju djecu u školu, to im može služiti samo na čast.

Ali je u 9. tačci zapisnika službeno utvrđena još jedna vrlo važna činjenica. Tu je rečeno, da pomoćna škola u Peroju postoji preko 60 godina.

Budući školskim nadzornikom mogao sam prepisati i prepisao sam katastar škola u puljskom kotaru; napisao ga je po svoj prilici bivši kotarski školski nadzornik Križnić. Taj je katastar pisan njemačkim jezikom. Glasi ovako:

»Peroj. Pomoćna škola, osnovana godine 1870., obaseže u svoje okružje mjesto Peroj, pa ima nastavni jezik srpskohrvatski, a obaveznim predmetom talijanski, počevši od 2. godine. Stanovnici su pravoslavni. Plaća: remuneracija a) od općine 400 K; b) od Pokrajinskog školskog vijeća 500 K«^[60].

Drugi dio toga katastra je hrvatski, a pisao sam ja. Evo, što sam dalje unesao: »Učitelj Nikola Popović od 12. marta 1882. do . . . . (ovo nije popunjeno). Dekretom I. S. 1367/2-14. dd. 1. IX. 1917. utemeljena je javna pučka škola sa srpskohrvatskim nastavnim jezikom, a talijanskim kao predmetom. za samo mjesto Peroj. (Exhb. 170/13-13.)«

Između zapisnika, koji donosi, da škola postoji preko 60 godina i katastra, koji veli, da je škola osnovana 1870. postoji razmimoilaženje. Onu riječ osnovana mora se tumačiti, da je to bila dozvoljena pomoćna škola, jer ako bi škola bila već onda osnovana ne bi trebalo, da se je sada osniva. Moguće je dakle, da je pomoćna škola postojala već prije 1870. godine, a valjda je to znao perojski paroh, pa se po njegovoj izjavi to uneslo u zapisnik kao činjenicu, da ta škola postoji preko 60 godina. Ne bi to bila u Istri nikakova novost ni rijetkost, jer na pr. u tom istom katastru napisano je, da je škola u Barbanu osnovana godine 1818., a to svakako znači mnogo.

Kao pomoćni učitelj fungirao je u Peroju uvijek mjesni paroh, kao što su i u drugim mjestima Istre župnici držali pomoćnu školu, dok se ne bi osnovala javna škola i tu postavljen redovan učitelj. Od općine Pule primao je pomoćni učitelj u Peroju 400 K remuneracije, što drugi pomoćni učitelji nisu dobivali. Osim te remuneracije primao je još 500 K godišnje remuneracije od pokrajine; prema tome je imao perojski pomoćni učitelj 900 K godišnie remuneracije. Tako je on bio najbolje plaćeni učitelj u Istri, jer mi pokraiinski učitelji nismo imali takove plaće.

Pomoćni učitelj Nikola Popović - sada pokojni - bio je s prvine kao pomoćni svećenik starcu parohu, mogao je dakle vršiti i službu pomoćnog učitelja; ta dva svećenika u tako maloj župi nisu bili baš opterećeni poslom u duhovnoj pastvi. Ja sam zabilježio, da je Popović bio pomoćni učitelj od 12. marta 1882., ali nisam popunio, do kada, jer on je tada još kao takav fungirao, pak bi to unesao, kada bi za Peroj bio postavljen novi učitelj. Danas mogu to popuniti i reći, da je Popović bio pomoćnim učiteljem do vojne evakuacije Pule i okoline t. j. do maja 1915. prema tome preko 32 godine. Popović inače bijaše domaći sin, rodom Perojac.

Unesao sam u katastar, da je u Peroju osnovana javna škola dekretom Pokrajinskog školskog vijeća za Istru do 1. IX. 1917. br. I. S. 1367/2-14. Ali ovdje treba još nešto da rečem, jer je razmak vremena između komisije 20. marta 1914. i osnutka škole 1. IX. 1917. prilično velik, ma da je bilo u Istri mnogo slučajeva, gdje su spisi za osnutak škola ležali kod Pokrajinskog odbora u Poreču i na desetke godina prije što su se riješili, osobito ako se tu radilo o osnutku škola hrvatskih i slovenskih.

Nakon što je bila 1914. godine komisija u Peroju, Kotarsko školsko vijeće u Puli moralo je poslati prijepis zapisnika Municipiju (Općinskoj upravi) u Puli, da i općina dade svoje mnijenje u pogledu nastavnog jezika u novoj školi, koja se imala osnovati u Peroju. Drugi se prijepis zapisnika dostavio Pokrajinskom odboru u Poreč do znanja. Čim stiže odgovor te općine, a glasio je, da se općina slaže sa zahtjevom roditelja i zaključkom komisije, da nastavnim jezikom u novoj školi u Peroju bude srpskohrvatski, kako su to izjavili roditelji, onda se je cijeli smotak spisa (originalni odgovori raznih ureda, koncepti referenta i originalni zapisnik) dostaviše Pokrajinskom školskom vijeću u Trstu na odluku. Nu, kako su osnovne škole u Istri bile pokrajinske, a ne državne, moralo je Pokrajinsko školsko vijeće dostavljati sve spise autonomnoj pokrajinskoj vlasti t. j. Zemaljskom odboru u Poreč. Taj je spise obično zadržavao, nije ih rješavao, navodeći financijsku nemogućnost, da je pokrajina siromašna, ali je to vrijedilo samo za hrvatske i slovenske škole. Pokrajinski odbor mogao je i zahtijevati, da se u dotičnom selu osnuje i talijanska škola protiv volje samoga naroda.

Dne 3. aprila 1916. raspušten je Istarski sabor, a s njim i Zemaljski odbor, a mjesto ovoga vlada je imenovala Pokrajinsku upravnu komisiju. Članom te Komisije bio je između ostalih postavljen i barun Gorizzutti, koji je prije bio općinski gerent u Puli. On je u toj komisiji dobio referat za škole, i predložio, neka se sve komisije za osnivanje škola u Istri obnove. I tako sva Kotarska školska vijeća u Istri primiše natrag sve spise i moradoše ponovo činiti sve izvide za osnivanje škola i ponovo odrediti komisijske rasprave na licu mjesta. Isti udes zadesi i školu u Peroju. Godine 1916. - kada se je jedan dio evakuiranog naroda bio domovima povratio - održa se ponovo rasprava u Peroju - ne znam tačan datum - s istim rezultatom kako i godine 1914., ali su se morali neki izvidi popuniti prema školskoj godini. Tada se spisi ponovo poslaše u Trst, a odavle u Poreč. Napokon Pokrajinsko školsko vijeće za Istru odluči dekretom od 1. septembra 1917. br. I. S. 1367/2-14. da se u Peroju osniva javna škola sa srpsko-hrvatskim nastavnim jezikom. Svi se spisi vratiše iz Trsta, a sada se nalaze sahranjeni u arhivu Kotarskog školskog vijeća u Puli. (Exhb. 170/13-13).

Kada je stigla ta odluka, onda se poslalo općini puljskoj, da je razglasi u Peroju, jer je svatko imao pravo uložiti utok u roku od 60 dana, nakon što se to objavi. Kako utoka nije bilo, odluka postade pravomoćna i javna škola u Peroju mogla se otvoriti. Do otvorenja nije došlo, jer je jedan dio naroda još bio u evakuaciji. Ako i jest i ovime bio dovršen mučan posao, dok se osnovala javna škola u Peroju, pojaviše se ipak, osim evakuacije naroda, i druge činjenice, koje ne bijahu po volji vojničkim vlastima. Perojci bili su pravoslavni, Srbi; austrijske vlasti budno su njih pazile kao na »pogibeljne, protudržavne elemente«.

Evo, što mi se desilo godine 1915. poslije evakuacije.

U uredu sam bio kao obično do 12 sati. Ne sjećam se, zašto, ali nisam pošao ravno kući, i nekoliko minuta zakasnih na objed. Nađoh ženu uplašenu, koja mi reče ovo: »Bio je ovdje policijski agent. Poslao ga grof Schönfeldt i poručuje Ti, neka smjesta dodeš u ured, jer grof Schönfeldt ne ide na objed, dok ne govori s Tobom. Stvar je vrlo žurna, pa ćeš objedovati kasnije.« Debelo je pogledah, ali nije bilo druge nego vratiti se u ured.

Grof Schönfeldt bijaše Nijemac, ali čovjek dobar. Bio je politički činovnik, ali nije bio političar u našem današnjem smislu: državni činovnik, imućan i ugledan, a služba mu je bila više časno mjesto, pa je bio u službi u svakom pogledu korektan. Bijaše nasmijan, kada me je ugledao, pa se onda između nas dvojice raspreo otprilike ovaj dialog njemačkim jezikom:

- Gospodine nadzorniče, moram Vas nešto saslušati, kao predsjednik kotarskog školskog vijeća.
- Izvolite samo, gospodine grofe!
- Recite mi kakova je škola u Peroju?
- Pomoćna škola.
- A tko je tamošnji učitelj?
- Mjesni paroh, Nikola Popović.
- On je Srbin, je li?
- Razumije se, on je pravoslavni paroh, budući da je cijelo selo pravoslavno.
- A tko je njega postavio pomoćnim učiteljem?
- Kotarsko školsko vijeće uz odobrenje pokrajinskog školskog vijeća.
- A otkada on tamo službuje?
- Ne bih Vam ovaj čas znao odgovoriti, ali znam da je već vrlo dugo vremena u Peroju.
- A ima li škola kakav natpis?
- Ima. Na školskoj je zgradi natpis »Narodna skola«.
- A zašto »Narodna škola« a ne »Pučka škola«?
- Ništa neobično. Mi Hrvati obično rabimo za službeni termin »Volksschule«, »Pučka škola«, a Srbi »Narodna škola«. To je njihova službena terminologija, i oni je takovu posvuda upotrebljavaju i tumače, kao mi »Pučka škola«. Ne krije se u tom izrazu »Narodna škola« ništa drugoga.
- A kakovim je slovima to napisano?
- Natpis je ćirilicom.
- A tko je dao to napisati?
- Općina iz Pule jer Peroj spada pod Pulu.
- Kakve se knjige rabe u toj školi?
- Iste, kao i u drugim hrvatskim školama po cijeloj Istri i Dalmaciji, jer su naime za Istru i Dalmaciju propisane iste knjige.
- Ima li kakva razlika između knjiga u Peroju i onih, koje rabe u ostalim hrvatskim školama u Istri?
- Sadržaj im je posve isti, samo je razlika u tome, što je na pr. prvih 100 štiva u knjigama, koje se upotrebljavaju u hrvatskim školama štampano latinicom, a posljednjih 20 štiva ćirilicom, a za srpske je škole obratno.
- A da li se još gdje upotrebljavaju te knjige?
- Jest, u Dalmaciji. U hrvatskim se školama upotrebljavaju knjige štampane latinicom, a u srpskim ćirilicom. Djeca moraju od 2 školske godine učiti i drugi alfabet.
- A zašto imaju Srbi knjige štampane ćiriiicom? Zar ne bi i oni mogli upotrebljavati knjige štampane samo latinioom?
- U srpskim se školama mora učiti ćirilica za to, jer im je katehizam štampan ćirilicom, pa djeca moraju poznavati ta slova, inače ne bi mogla učiti vjeronauka.
- A gdje su, molim Vas, te knjige štampane?
- U Beču, gospodine grofe!
- U Beču, gospodine nadzorniče?
- Jest u Beču.
- A kod koga u Beču?
- Kod c. kr. naklade školskih knjiga.
- Kod naklade školskih knjiga?
- Jest, gospodine grofe.
- Hvala Vam lijepo, gospodine nadzorniče, na informacijama. Radi se naime o ovome: Zapovjedništvo ratne luke pozvalo me je, da se Kotarsko školsko vijeće opravda, kako to, da se na školi u Peroju nalazi »ćirilski natpis« »Narodna škola« i da je Peroj poplavljen knjigama štampanima ćirilicom, jer ono u svemu tome vidi srpsku propagandu. Ali sada, kada imam sve te Vaše informacije, ja ću već zapovjedništvu ratne luke podastrijeti izvještaj.

Nato me pusti da odem na objed, a bilo je već kasno.

Po gornjem dijalogu vidi se, da je tužbu protiv Peroja, škole i srpskih knjiga izdalo zapovjedništvo ratne luke u Puli. A u Puli je bilo ljudi, koji su bili pravoslavne vjere i srpske narodnosti, a ipak nisu branili svoje ljude, nego sam ja katolik morao opravdavati pravoslavne, da im je ćirilica potrebna za obuku vjeronauka, i ja, Hrvat, morao sam se izlagati za Srbe, a to ne učiniše oni, koji su ne samo mogli, već i morali, jer su bili na mnogo višem položaju, nego što sam ja bio.

Ja nisam vidio spisa, što ga je zapovjedništvo ratne luke poslalo predsjedniku Kotarskoga školskog vijeća a nisam čitao ni ono, što je on odgovorio pomenutom zapovjedništvu. Vrlo žalim, jer da mi je to dopalo ruku bez sumnje bih bio i to prepisao, kako sam prepisao još neke druge spise, sto ih je zapovjedništvo ratne luke poslalo Kotarskom školskom vijeću, dotično tvrđavnom komesaru. (Početkom rata 1914. kotarskom je poglavarstvu promijenjeno ime u »Festungskommissär«, »tvrđavni komesar«). Sjećam se još samo toga, da je poslije toga stigao sps od zapovjedništva ratne luke i redarstva u Puli, da se po Peroju, kada se narod vrati iz evakuacije, poberu sve knjige štampane ćirilicom. No Austrija nije to dospjela učiniti, ali je to učinila Italija, koja ju je naslijedila.

Čitajući taj dijalog može svatko opaziti, da sam ja u svojim pomenutim odgovorima bio kratak i oprezan. A morao sam biti, jer nisam znao, što to moje preslušavanje znači, a to mi je rečeno tek na koncu. Držim, da je sada svakom čitaocu jasno, zašto sam ovome poglavlju dao naslov »Narodna škola«. To je za mene natpis, kojega treba zabilježiti u historiju Peroja, a pogotovo danas.

Nu zapovjedništvo ratne luke nije u ono vrijeme radilo samo protiv srpske škole u Peroju, već je to činilo i protiv hrvatskih škola. Tako na dopis Kotarskoga školskog vijeća u Puli od 30 .augusta 1916. br. B. S. R. 196/2-16., da bi zapovjedništvo ratne luke dopustilo, da se u Puli i okolici otvore neke hrvatske škole, odgovorilo se, da bi se u buduće u Puli i okolici otvarale škole samo njemačke, jer bi se time za budućnost »kračunom zakračunalo«^[61] sve političke trzavice. Vrijedno je, da ovdje to u cijelosti i u prevodu iznesemo:

C. i kr. zapovjedništvo ratne luke u Puli.
K. Br. 1256.
Predmet: Otvaranje hrvatskih škola u Puli i okolini.
TVRĐAVNOM KOMESARU u PULI
Pula, 10. septembra 1916.
Na B. S. R., 196/2-16. od 30. augusta 1916.

Zapovjedništvo ratne luke mišljenja je, da bi ubuduće, ako ne već u okolini Pule i u gradu, a to ipak u samoj Puli, trebalo postavljati škole samo njemačke. Svim drugim aspiracijama trebalo bi se uklanjati u interesu izjednačenja potrebnih u utvrđenom mjestu.

Zapovjedništvo ratne luke vjeruje, da ne će pogriješiti ako prihvati. da bi u sadašnjem slučaju trebalo otvarati njemačke škole i u okolini Pule, jer se samo time može kračunom zakračunati u budućnosti sva politička rovarenja.

Chmelarz, admiral s. r.^[62]

Dakle prema ovome, vojničke su vlasti u Puli mislile, da treba da bude njemačka škola i u Peroju, jer je Peroj okolina Pule. A da su to htjele, dokaz je, što su iste vojničke vlasti i u čisto hrvatskom Kanfanaru otvorile njemačku školu. U Puli se poslije evakuacije najprije otvorila njemačka škola, a privatna na Brionima bila je kroz cijelo vrijeme rata otvorena, a drugih nije smjelo biti. Ma da je u Puli bilo tri vrste njemačkih škola i to: državnih, zasebnih i škole ratne mornarice, zapovjedništvo ratne luke radilo je i na tome, da se u Puli osnuje i pokrajinska škola, a to bijaše protuzakonito.
 

KAKO JE DANAS U PEROJU?

»Narodne škole« nema više. Mjesto nje ima u selu talijanska škola, uza sve to, što je ondje toliko godina postojala »Narodna škola« i što je tu zakonito osnovana javna škola. A perojski paroh? On ne smije u talijansku školu, jer ga je iz nje uklonila talijanska učiteljica. Svećenik podučava u crkvi djecu vjeronauk materinskim jezikom i uči ih čitati ćirilicu radi vjeronauka i svojega katehizma. Tako vidimo, da je ono, što je namjeravala učiniti Austrija, koja je propala, sada učinila Italija, koja ju je naslijedila.

Perojci su sa sobom u Istru donijeli jezik, vjeru, običaje i narodnu nošnju svojih otaca, i to su oni i danas uščuvali. Kada je negdje god. 1920. u Puli bila priređena izložba ručnih radova, bilo je tu izloženo i naše narodno vezivo iz Peroja. Uprava izložbe, da prikrije ime srpsko, hrvatsko, crnogorsko, kotorsko ili narodno - kako vam drago - nije taj narodni vez nazvala tim imenom, nego »Punto di Peroj« (Perojski vez). To bijaše za »opsjeniti prostotu«, ali evo, gospodo Talijani, barem taj »perojski vez« nije vaš, nego naš, pa mu dajte i naše ime, koje mu pripada! Čemu krijete istinu, kada se istina još nikada i nigdje nije mogla sakriti?

Italija radi punom parom, da odnarodi naš narod, koliko ga je ostalo u njezinim državnim granicama. Radi i na tome, da odnarodi i Perojce. Perojska škola dijeli sudbinu svih naših hrvatskih i slovenskih škola. . . . . . Nema ih više.

19. jula 1931. umrlo je u Barkovlju kod Trsta dijete Andeo Čekelin. Pregazio ga automobil. U pogrebnoj povorci bilo je mnogo svijeta. Dijete je bilo pravoslavne vjeroispovijesti, i pokopao ga je pravoslavni svećenik. U povorci bio je dug red Balilla, koji su ga otpratili do pravoslavnog groblja^[63].

Da ovo ni sam iz prsta issao, evo prevod dopisa iz Trsta u listu: »Il Gazzettino«, Venezia, domenica 19. luglio 1931.

»Pogreb maloga Čekelina (»Cecchelin«). Veliko mnoštvo naroda - ponajviše žena, jer njih se, budući i same majke, jače konsula tragična smrt maloga Anđela Čekelina - okupilo u 14 časova u ulici Gatteri da učestvuje pogrebu žrtve automobilske nesreće u Barkovljama.

Leš, obasut cvijećem i vijencima, a pred njime jedan svećenik srpsko-pravoslavne crkve, kojoj je pripadao i dječak, i duga povorka Balilla, krene iz ulice Della Pieta prema srpsko-pravoslavnom groblju^[64].

Što moramo izvesti iz navedenoga dopisa? Evo ovo: Ne samo slovenske i hrvatske katoličke svećenike, ne samo hrvatsku i slovensku djecu, već i pravoslavne svećenike i srpsku djecu prate na groblje »crne košulje». Ne prijeti raznarođenje samo hrvatskoj i slovenskoj djeci, koja se nalaze u granicama Italije. Nisu samo hrvatske i slovenske škole u Italiji zatvorene, ne odnarođuju se samo hrvatska i slovenska djeca; italijanske su oblasti zatvorile i srpsku školu u Peroju, zabranile pravoslavnom svećeniku pristup u školu. Odnarođivanje prijeti svima.

Hoće li se naš narod moći oprijeti silnom i u povijesti prave civilizacije ne zabilježenom pritsku, koji se na nj okomio, da ga odnarodi, to će našim potomcima reći naša povijest. A poznato je, da je svaki narod sam pisac svoje povijesti. I naš narod u Italiji piše svoju povijest . . . . . krvlju, koja se ne da izbrisati.

Hoće li naš narod u Peroju i u drugim krajevima Istre, Trsta i Gorice opet imati svoju »Narodnu školu«?
 

DODATAK

Kada je ova radnja bila već doštampana i nije mi bilo moguće ništa mijenjati ni ispravljati, bio sam upozoren na tri knjige, gdje ću nesto o Peroju naći, što moram svakako pročitati. Pa kako ja nisam ni jednu od ovih knjiga kod pisanja moje radnje imao pri ruci, ja sam ih potražio i dvije našao, pa zato se moram i na ove obazreti. Nisam ja nikada mislio, da je ova moja radnja savršena, pa ju zato vrlo rado popunjavam. Meni je nadalje i do toga, da se ta stvar još proučava i obradi, zato moram da upozorim druge, da ima još stvari, koje zaslužuju pažnju. Te tri knjige na koje sam bio upozoren su ove:

1. Danica koledar za prostu godinu 1925. I. godište. Izdalo Društvo sv. Mohora za Istru, Trst 1924. Na strani 74-77 donosi Danica članak o Peroju. Na početku članka nalazi se vrlo lijepa slika parohijalne crkve sv. Spiridiona, koja je na naslovnom listu ove radnje. Tu se navađa da ima Peroj 62 kuće, 270 pravoslavnih i oko 80 katoličkih stanovnika. Katolici su najviše doseljenici iz Žminja i Barbana.

Dok sam ja svagdje navađao,da je Peroj udaljen od Pule 9 milja, ovdje se navađa ova udaljenost 13 km, od Fazane pola sata, a od mora četvrt sata. Perojci izvažaju drva iz svojih šuma u Mletke. Glavni seljački proizvod je ulje. I ovdje se navodi da su Perojci došli iz Crnice (ne Crmnice). Do svršetka XVIII. vijeka potpadali su parohiji grčke narodnosti u Puli, a kad su jedni Grci izumrli, a drugi se potalijančili, onda su Perojci dobili svoju parohiju.

Prvi srpski svećenik bio je u Peroju arhimandrit Josip Knežević, Dalmatinac, a pri njemu je bio kapelan Samuilo Ljubotina, 1774.-1810, Perojac, koji je kasnije bio paroh u Peroju, gdje je 2. V. 1810. godine i umro. I prije su se neki Perojci posvećivali svećeničkom zvanju, tako Danilo Ljubotina, koji je bio od god. 1740. do 1780. svećenik u Lici, kasnije episkop gornjo-karlovački sa sijelom u Plaškom, sahranjen je u manastiru Gomirje. Još je Perojac Gerasim Ljubotina, koji je bio svećenik od 1695. do 1696., pa ponovo 1715. u Šibeniku u Dalmaciji.

Krsnu slavu sv. Dimitrija slave još i danas u Peroju ove obitelji: Braići, Vučerići, Drakovići i Radulovići, a sv. Nikole obitelji: Vučetići, Popovići, Maričevići i Ljubotine.

Narodne običaje u Peroju opisao je pok. Hristifor Mušić, bivsi protopresbiter i paroh u Peroju, rodom iz Boke Kotorske, u »Srpsko-dalmatinskom magazinu«, koji je izlazio u Dubrovniku od 1835. do 1869.

Za vrijeme paroha Petra Maričevića, kojega i Dalla Zonca spominje, a koji je pradjed današnjeg paroha Petra Maričevića, službovao je u Peroju kao kapelan od god. 1848.-1850., pjesnik Jovan Sundečić i pod velikim kostjelom^[65] pred crkvom, koja i sada postoji, počeo pjevati svoje najprve pjesme »Niza dragocjenog Bisera«.

U drugom dijelu ovog članka u Danici iznosi se životopis Sv. Spiridiona, zaštitnika Peroja.

Ovo je kratki sadržaj članka, pa koga stvar zanima, on će tu knjigu potražiti.

2. Boško Strika: Dalmatinski Manastiri, Zagreb, 1930. Na strani 89-94. donosi podatke o Peroju. Glavni sadržaj je ovaj: Pisac navađa, da pod dalmatinsko-istrijsku eparhiju pripadaju i dvije parohije u kraljevini Italiji: Zadar i Peroj. Pisac je ispustio jos dvije pravoslavne parohije i to: Trst i Rijeku.^[66] Jedino kod Strike navedeno je, da su Perojci došli iz Crmnice u Crnoj Gori. Pisac navađa, da su bili predvođeni poglavicom Milom Brankovićem. Tu se Strika razilazi - ili je tiskarska pogreška? - od svih drugih pisaca, koji tvrde, da se taj vođa zvao Miho (Mišo) Brajković. Protopop Mihajlo Ljubotina, bio je, navodi Strika, iz sela Ljubotine u Hercegovini.

Godine 1676. dobili su Perojci od mletačkog dužda posebne privilegije, među ostalim i slobodu vjeroispovijedanja. Ni jedan muškarac se nije smio ženiti, ako nije prije posadio 50 maslina i 250 vinovih loza. Svaka je djevojka morala prije udaje pokazati svjedodžbu, da poznaje glavna načela pravoslavne crkve. Ti su privilegiji vrijedili do pada mletačke republike.

Perojci su morali davati »prvinu« i katoličkom svećeniku. Pravoslavni svećenici dolazili su iz Pule u Peroj i potajno držali službu po privatnim kućama, jer to javno nisu smjeli.

Na tužbu katoličkog svećenika - veli Strika - potjerala je mletačka vlast iz Peroja svećenika Vasilija Perazića, kojega je 1771. poslao u Peroj crnogorski vladika. Ja sam po talijanskim izvorima naveo ime Seražić - možda je to tiskarska pogreška, - a Strika navađa Perazić. U njegovoj su knjizi navedena još dva arh. Perazića, dakle bi Strika imao pravo. Ja sam upozoren, da se taj pravoslavni svećenik - koji je inače bio kaluđer - zvao Perašić. Odluka mletačke vlade, kojom se Perazić udaljuje iz Peroja, prema podacima, nosi datum 1771: 5. X. bre in Pregadi, a vidjeli smo, da je rašporski kancelar odlukom od 4. februara 1772. dobio zato nagradu. U odluci mletačke vlade od 1772: 28. 9. bre in Pregadi navađa se prezime Perasich, (što se po talijanskom pravopisu mora čitati Perazić), ne dozvoljava se pravoslavnima, da bi se Peroj odijelio od Pule, ali se dozvoljava, da se imenuje drugi kapelan (officiatore) za Peroj, koji će se dodijeliti parohiji u Puli, i ne smije stanovati u Peroju.

Strika navađa da su Perojci godine 1777. dobili stalnoga pravoslavnoga svećenika. Ovdje mora biti tiskarska pogreška, jer odluka mletačke vlade u toj stvari nosi datum od 18. augusta 1787. Prvi perojski svećenik - iznosi Strika - bio je sabrat manastira Krke, Josif Knežević.

Prema mojim podacima, Perojci su 31. marta 1787., dozvolom nadležne vlaisti, izabrali za prvog oficijatora kod sv. Nikole u Puli, monaha Josipa Kneževića i on je dobio dozvolu boravka u Peroju.

Godine 1790. držali su Perojci zbor, na kojem su zaključili, da ne će više nikome plaćati nikakvih crkvenih poreza, osim svome svećeniku, pa kako je propala mletačka republika, oni su taj svoj zaključak i ostvarili.

Rekao sam da su Perojci 1788. popravili katoličku crkvu sv. Stjepana, a Klaić veli, da je to bila crkva sv. Jeronima, a isto veli i Strika. Nu, ova je kapela sv. Jeronima, sada sv. Spiridiona, bila tako malena, da je u njoj stalo jedva 20 duša, pa su ju Perojci godine 1834. proširili onako, kako je danas. Godine 1860. podigli su uz crkvu i zvonik.

Za doba francuske vladavine ustupe Francuzi srpskoj crkvi u Peroju opustjelu grčku crkvu sv. Nikole u Puli sa cijelim njezinim imetkom i svim zgradama. Godine 1800. su Perojci ovu crkvu popravili i njezin imetak spojili s imetkom perojske crkvene općine.

Godine 1784. podigao je parohijski dom u Peroju paroh Samuilo Ljubotina, posljednji svećenik ove porodice, iz koje potiče i plaški vladika Danilo (1713. do 1739.). Opažam, da se ove godine za vladiku Danila ne slažu sa onima, što prije navedoh iz Danice. Vladika Danilo sazidao je u Peroju dvor, koji postoji i danas.

Vrlo je važan podatak, što ga iznosi Strika o perojskoj narodnoj školi za koju veli, da su ju Perojci osnovali godine 1845., što bi se slagalo sa podacima, koji su navedeni u zapisniku za osnivanje škole u Peroju.

Strika naglasuje, da do danas nije još nijedan Perojac odstupio od svoje vjere. U koliko su se Perojci mladići i djevojke ženili ili udavale za Hrvate ili Hrvatice iz Istre, ovi su prelazili na pravoslavnu vjeru.

Strika lijepo opisuje neke crkvene knjige i ruho, sto ga posjeduje perojska crkva, a zatim veli, da ima sada u Peroju 62 srpska doma sa 301 dušom, a Hrvata katolika ima osam domova sa 70 duša. Od prvih 15 porodica, koje su se doselile u Peroj, postoje neke i danas, a neke su izumrle. Strika navada, da je perojska škola bila zatvorena 1915., što treba popuniti, da su tada bile zatvorene uopće sve škole u puljskom kotaru, radi evakuacije.

Tko se hoće baviti perojskom poviješću, treba svakako, da uzme u ruke i knjigu g. Strike.

U knjizi je 5 starih slika, koji se nalaze i u ovoj mojoj radnji, a g. Strika bio je tako ljubezan pa mi dozvolio, da ih mogu objelodaniti, na čemu mu ovim putem izričem najiskreniju zahvalu.

3. Dr. Alois Hudal: Die serbisch-orthodoxe Nationalkirche. (Graz u. Leipzig 1922.). Ovu knjigu nisam našao, i ne znam, što tu pise o Peroju. Prama podacima, što ih imam, na str. 49 autor veli: Nemamo napisane dobre povijesti pravoslavne crkve u Dalmaciji. Zato bi trebalo proučavati arhiv rimske Propagande i državni arhiv u Mlecima. Manjkavo je djelo Milašovo: Pravoslavna Dalmacija, Novisad 1901. Isto tako nedostatna su njegova »Documenta Spectantia historiam orthodoxae dioeceseos Dalmatiae et Istriae a 15 usque ad 19 saec., I. Vol., Zara 1899. Arhivalskog materijala donosi Smičiklas Kostrenčić: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Zagreb 1904 ff. Imade vijesti i u »Bullettino di archeologia e storia dalmata« (Spalato 1878 ff.), Srpsko dalm. magazin, Karlovac(?) 1836 ff. i Bessarione, Roma 1914 ff.

Na str. 50. navodi pisac:

U Dalmaciji se pravoslavna crkva počela razvijati jedva početkom 19. vijeka. Ni dubrovačka ni mletačka republika nisu dozvoljavale drugog javnog Bogoslužja osim katoličkog. (Vidi: Milaš u Srpskom svešteniku, 2., Sarajevo 1913., 293 ff.; Pisani P. Les chretiens de rite orientale à Venise et dans les possessions Venetiennes, Revue d' historie et de literature religieuse l., 1896, 201-224.

Ovo sam naveo samo radi literature koju autor navađa.
 

FUSNOTE

^[1] Žic. o. c.
^[2] Atti e Memorie XVII. str. 325.
^[3] o. c. str. 33 i Atti e Memorie XVIII. str. 100.
^[4] Camillo De Franceschi o. c. str. 32.
^[5] Camillo De Franceschi o. c. str. 33.
^[6] Idem o. c.
^[7] Atti e Memorie XVIII. str. 103.
^[8] Idem str. 104.
^[9] Idem str. 108. i Camillo De Franceschi o. c. str. 33.
^[10] Atti e Memorie XIX. str. 230.
^[11] Camillo De Franceschi o. c. str. 34.
^[12] Idem str. 33.
^[13] Idem str. 43.
^[14] Atti e Memorie XIX. str. 237.
^[15] Idem XVIII. str. 235.
^[16] Idem XVI. str. 16.
^[17] Evo talijanskog originala:
»Mi fo debito di trascrivere una copia tratta da altra simile esistente appresso il Meriga di Peroj, che vedesi essere la investitura dei fondi a quella colonia, e dalla di cui data risulta che, posteriore di 7 anni al 1650 il traslato di quella fosse.
»AD† 26 NOVEMBRE 1657.
»L'ill. mo et ecc. mo sig Girolamo Priuli per la Ser. ma Repubblica di Venezia, Capitanio di Raspo. Eseguendo le commissioni che tiene dall' Ecc. mo Senato in Ducali 21 Luglio passato di accasar in Provinzia in un sito che paresse proprio a S. E. il Capo Micho Braicovich con dieci famiglie albanesi, et il Capo Prete Michiel Lubosina con famiglie cinque, che in tutti sono anime settantasette venute da Montenegro paese Turchesco, come fedeli sudditi alla devozione della Ser. ma Repubblica. Avendo pertanto esata informazione, che men proprio, e comodo sarà il sito, et loco che fu già Villa di ragione pubblica detta Peroi deserta et disabitata molti anni . . . . con Terreni incolti, sassosi, spinosi, dereliti, abbandonati, e senza il possesso d'alcuno. Confinante il Territorio di Fasana, Marana, Dignano, et S. Fosca con li Pascoli, et Boschi fino il Porto Marichio. Ha perciò S. E. con l' auttorità che ha, et con l' impartitogli dall' Ecc. mo Senato investito, et con la presente investisce li predetti Capi Micho Braicovich, et Prete Michiel Lubosina delle sudette quattordeci famiglie, per loro eredi, e successori suoi in perpetuo nel luoco sudetto di Peroi, et in tutti li Terreni come di sopra incolti, che sono tra li confini di sopra nominati, dentro però la Contrada di Peroi insieme col Lago detto Brussolà con le forme e condizioni che qui sotto saranno dichiarite, con riserva sempre il pubblico di poter anco accasar novissimi abitanti col risuardo della quantità de' Beni conceduti, et del numero delle famiglie investite. Che li sudetti Terreni, cioè li abili debbano esser da loro ridotti a perfetta coltura nel termine di anni cinque conforme alla disposizione delle Leggi, et innabili riservati ad uso di Pascolo, quali Beni come di sopra conceduti per investitura sono stati d' ordine nostro posti in Dissegno da D. no Pasqualin Panteleo Pubb. co Agrimensore, e quello presentato da esser conservato in questa Cancellaria. Che tutti li Roveri che nella predetta contrada fossero buoni per la Casa dell' Arsenale debbano esser conservati ilesi, et intati giusto alla pubblica volontà potendo valersi d' altri Legni conforme alle occorrenze loro. Che siano tenuti, et obbligati piantar quella maggior quantita di olivari che sarà possibile avuto ruguardo al sito, e qualità dei terreni, riducendo a coltura guelli che già fossero piantati, incalmando, e facendo domestici i fruttiferi, e li selvatici nel termine di anni due pur conforme alle Leggi.
»Che nel termine d' anni dieci debbano aver sodisfatte le publiche Sovenzioni che le sono state somministrate, come consta il loro debito da libri publici di questa Cancellaria, e stante la loro povertà per li primi tre anni non possano esser molestati.
»Dichiarando l' E. S, che per causa d' Investitura, avendosi portato sopraloco, ed avendo ascoltato le ragioni dei pretendenti, sopra il proclama fatto con visione di scritture, et instromenti ha licenziato, et liberato ai vecchi abitanti, sebbene alcuni non lavorati et incolti ma da patroni possessi tutti li Beni che in detta Contrada si attrovano agl' infrascritti e sottonotati et registrati acciò senza contesa in ogni tempo ognuno godi quietamente e pacificamente il suo.
»OMISSIS
»Ad Antonio Biasiol una Seraglia parte Boschiva, e parte arrativa sotto Santa Fosca, come per Testamento del q. m Venier Biasiol.
»OM1SSIS
»Di D. nu Pasquino Vedovo rel. a q. Filippo di Monfalcon nel Territorio di Peroi opere dodici di vigna appresso il Sig. Gasparo Moscheni, una Seraglia appresso la strada confina Gregol Gregorizza, et il Comun di Dignan.
»Io Francesco Consolich attual Scrivano del Comun di Peroi copiai la presente.
»Noi Marchio Balbi per la Ser. ma Rep. ca di Venezia Co. e proved. di Pola e sua Giurisdizione.
»A qualunque facciamo fede, ed attestiamo essere la sop. ta firma segnata di propria mano e carattere di D. no Franc. o Consolich, ed esser egli tale quale si fece in quorum etc.
»L. S. S. M.«
»Pola li 25 Marzo 1787.
Marchiò Balbi ecc. ecc.
»Marco Ant. o Marinovich Canc. o Pret. e Pro. o.«
A questa sussegue altra datata 1658. 5. 8. bre in Pregadi al Cap. di Raspo dietro lettere di 10 del passato . . . con istanza di provision per abitar colle famiglie, e ridurre a coltura i luoghi . . . assegnati. Leggesi in essa che fu scritto in Capodistria di mandargli L. 300 da soldi 3 per lira del Dazio dell' oglio, quali dovrannosi impiegare in compreda di tanti Bovi, et altro da
distribuirsi a un per famiglia . . . . . , ed infine:
»Al Mag. to alle Biave di mandar al Cap. di Raspo 50 St. di Sorgo rosso, ed altrettando di Sorgo turco per servizio di nuovi abitanti. Et parimenti alle Fortezze di mandar a Raspo 300 sottoscorzi, tremille chiodi per far Batacche a nuovi abitanti, e di provveder anco di 16 manare, otto uomini e sedici Ronconi per coltivar i loro Terreni.
»Tratta dal Reg. ro Mar. N. 116 C. te 260.«
^[18] Atti e Memorie XVI. str. 22.
^[19] o. c. str. 43.
^[20] Idem o. c. str. 43.
^[21] Atti e Memorie XIX. str. 242.
^[22] Idem XVI. str. 23.
^[23] Idem str. 25.
^[24] Idem str. 79.
^[25] Idem XIX. str. 247.
^[26] Idem XVI. str. 241.
^[27] Idem XX. str. 84.
^[28] Idem XVII. str. 235.
^[29] Atti e Memorie XVIII. str. 111.
^[30] Seidel o. c. str. 66.
^[31] Seidel o. c. str. 33.
^[32] Vidi o. c. VII. - 1852. str. 60.
^[33] Seidel o. c. str. 33.
^[34] Camillo De Franceschi o. c. str. 33.
^[35] Dalla Zonca o. c.
^[36] Atti e Memorie XVI. str. 22.
^[37] »Ponedeljski Slovenec« br. 18. od 2. V. 1932.
^[38] L' Istria VII. - 1852. str. 60.
^[39] Atti e Memorie XVI. str. 23.
^[40] Idem XIX. str. 230.
^[41] Idem XVI. str. 25.
^[42] Atti e Memorie XVI. str. 79.
^[43] Sve zemlje podređene »rimskom carstvu« (bizantinskom) u Carigradu dugo se još zvale »romanske«, a ljudi »Romejci«. Odatle i ime »Rumelija« za južne dijelove Balkanskoga poluostrva, a Arapi i Turci zvahu to carstvo »El Rum«.
^[44] Carlo De Franceschi o. c. str. 368.
^[45] Nikolić o. c.
^[46] Camillo De Franceschi o. c. str. 43.
^[47] Idem str. 49.
^[48] Idem str. 51.
^[49] L' Istria VII. - 1852. str. 31.
^[50] Spezialortsrepertorium 1880., 1890. i 1910., Gemeindelexikon 1900. i Viehstandslexikon 1910.
^[51] I. S. čitaj Istrianer Schulrat. Školsko vijeće za Istru.
^[52] B. S. R. čitaj Bezirksschulrat. Kotarsko školsko vijeće.
^[53] U originalu ovaj dopis glasi:
No. B. S. R. 170/4-13
I. R. Consiglio scolastico distrettuale - Pola
Oggetto: Relievi per l' istituzione della scuola regolare a Peroj.
Al Municipio in Pola.
Codesto Municipio viene invitato di nominare due rappresentanti i quali assieme al Signor Podesta avranno d'intervenire alla commissione per l' istituzione d' una scuola popolare regolarea Peroj.
Il giorno della Commissione verrà precisato più tardi. I nomi dei due fiduciari sono da partecipare a questa parte quanto prima.
II preside: Schönfeldt m. p.
^[54]U originalu ovaj dopis glasi:
Zl. B. S. R. 170/4-13.
K. K. Bezirksschulrat Pola
Betreff: Vorerhebungen behufs Errichtung einer regularen Volksschule in Peroj.
An die K. K. Bezirkshauptmannschaft (Bausektion) in Pisino.
Es wird das Ersuchen gestellt den beiliegenden Distanz-Certifikat ergänzen zu wollen.
Der Vorsitzende: Schönfeldt m. p.
^[55]U originalu ovaj dopis glasi:
No. B. S. R. 170/9-13,
I. R. Consiglio scolastico distrettuale
Pola, addì 24 febbraio 1914.
Oggetto: Peroj, Commissione per l' istituzione d' una scuola regolare.
Al Municipio in Pola.
Addì 20 marzo 1914, alle ore tre pomeridiane, verrà tenuta a sensi del § 7 della legge provinciale dd. 30 marzo 1870, B. L. P. No. 20, la commissione per l' istituzione d' una scuola popolare regolare a Peroi. La commissione si radunerà nell' edificio scolastico di Peroj.
Si ricerca codesto Municipio di fare pubblicare tosto l' acchiusa Notificazione nel detto luogo. Una copia di questo avviso munita dalla clausola di pubblicazione sarà da trasmettersi fino addì 15 marzo a questa parte.
Parimenti si ricerca di fare intimare gli uniti inviti a chi diretti, trasmettendo allo scrivente il foglio d' intimazione debitamente firmato dalle parti, infallantemente fino addì 15 marzo 1914.
Alla commissione avrà d' intervenire il Signor Gerente Comunale (Podestà), nonchè i due rappresentanti già nominati appar rapporto dd. 11 febbraio 1914 No. 23316/4306, cioè i signori Giovanni Ljubotina ed il referente scolastico Antonio Scopinich.
Il Preside: Schönfeldt m. p.
^[56]U originalu ovaj dopis glasi:
No. B. S. R. 107/9-13
I. R. Consiglio scolastico distrettuale
Pola, addì 24 febbraio 1914.
Alla Giunta Provinciale in Parenzo.
Addì 20 marzo 1914, alle ore 3 pomeridiane, verrà tenuta a Peroj, comune locale di Pola, la commissione per l' istituzione d' una scuola popolare regolare nel detto luogo.
Vorrà codesta Giunta Provinciale delegare alla detta commissione un proprio rappresentante.
Il Preside: Schönfeldt m. p.
^[57]U originalu ovaj dopis glasi:
Zl. B. S. R. 107/9-13
K.K. Bezirksschulrat
Betreff: Peroj, Ortsgemeinde
Pola, Abhaltung der Schulerrichtungskommission.
Pola, am 24. februar 1914
An den k. k. Landesschulrat für Istrien in Triest.
Im Sinne des Erlasses vom 29. Oktober 1913. Zl. I. S. 1023/2-13, wird zur Kenntnis gebracht, dass am 20. März 1914. um 3 Uhr nachmittag in Peroj, der Ortsgemeinde Pola, die Lokalkommission zur Errichtung einer regulären Volksschule dortselbst abgehalten wird.
Der Vorsitzende: Schönfeldt m. p.
^[58]U originalu ovaj zapisnik glasi:
PROTOCOLLO
assunto a Peroj, comune locale di Pola, addì 20 marzo 1914, sull' esito della commissione sopralocale indetta in seguito a dispaccio dell' i. r. Consiglio scolastico provinciale dd. 29 ottobre 1913. No. I. S. 1023/2-13, per la fissazione d' un nuovo centro scolastico, rispettivamente erezione d' una nuova scuola regolare in Peroj.
Presenti i Signori:
1. Rodolfo conte Schönfledt, quale Preside dell' i. r. Consiglio scolastico distrettuale,
2. Dr. Innocente Chersich, assessore provinciale, quale rappresentante della Giunta Provinciale,
3. Rodolfo barone Gorizzutti, gerente comunale,
4. Antonio Scopinich,
5. Giovani Ljubotina, Rappresentanti del Comune,
6. Francesco Barbalić, i. r. ispettore scolastico distrettuale.
7. Basilio Bearz, i. r. ispettore scolastico distrettuale.
L' i. r. Consiglio scolastico provinciale con dispaccio del 29 ottobre 1913 No. I. S. 1023/2-13, incaricava l' i. r. Consiglio scolastico distrettuale d' incamminare le pertrattazioni commissionali a mente del § 7 della legge 30 marzo 1870, B. L. P. No. 28. all' uopo di fissare un nuovo centro scolastico coll' erezione di una nuova scuola regolare popolare a Peroi, col l' intervento di tutte le parti interessate, specie dei capi famiglia, per sentire i loro desideri in proposito. La commissione si radunò alle 3 pom. nella predetta località e fece in base ai dati raccolti in antecedenza dall' i. r. Consiglio scolastico distrettuale le seguenti constatazioni:
1. Che la scuola esistente più vicina, cioè que'la di Dignano è distante da Peroi oltre 4 km, mentre quella di Fasana è distante meno di 4 km.
2. Il numero complessivo dei fanciulli obbligati alia frequentazione della scuola da istituirsi a Peroj ammonta nell' ultimo qinnquennio, cioè dai 16 settembre 1898 - 15 settembre 1908, in media 47 fanciulli.
3. Le condizioni linguistiche, stando all' ultimo censimento, sono le seguenti: di 305 abitanti hanno come lingua d' uso la serbo-croata 300 e 5 l' italiana.
4. Se anche Peroj non è distante da Fasana oltre 4 km, visto che dai 305 abitanti 270 sono della religione greco-orientale, visto il numero legale dei fanciulli obbligati alla frequentazione, e visto che la scuola con lingua d' istruzione serbo-croata (e quindi diversa della lingua d' istruzione della scuola italiana di Fasana) è chiesta con apposita istanza da 42 capifamiglia rappresentanti certo più di 40 scolari obbligati alla frequentazione della scuola, vi esiste non soltanto la opportunità, ma bensì anche la necessità e le premesse legali per l' istituzione d' una scuola regolare popolare col centro anzidetto di Peroj.
5. Al circondario scolastico appartenerebbe soltanto la localita di Peroj.
6. Intorno alla lingua d' istruzione da introdursi nella nuova scuola furono sentiti i capifamiglia, che diedero le seguenti dichiarazioni: dei 30 invitati comparvero 18. Di questi dichiararono tutti di voler nelta scuola come lingua d' istruzione la serbo-croata e l' italiana come materia. Questi 18 capifamiglia rappresentano 32 scolari.
7. Al presente protocollo vengono allegati: a) le specifiche dei fanciulli compilate dagli uffici parocchiali di Peroj e Fasana; b) un certificato dell' ufficio edile dell' i. r. Capitanato di Pisino riguardante le distanze delle scuole più vicine alla località di Peroj; c) un prospetto degli abitanti secondo le nazionalita e la religione degli abitanti di Peroj fatto dall' i. r. Capitanato distrettuale di Pola; d) un prospetto della media degli obbligati alla frequentazione nel quinquennio 1909-1914.
8. Il rappresentante della Giunta Provinciale dichiara di riservare il parere definitivo sull' istituzione e rispettivamente sull' ordinamento linguistico alla Giunta Provinciale sulla base degli atti che verranno a suo tempo trasmessi.
9. La Commissione constata che attualmente esiste una scuola ausiliare frequentata nell' anno corrente da 45 fanciulli. La scuola esiste oltre 60 anni.
10. Viene constatato che l'attuale edificio scolastico non corrisponde a stretto rigore alle esigenze di legge percui sarabbe consigliabile di ampliare l' attuale edificio scolastico.
Preletto, chiuso e firmato:
Schönfeldt m. p.
Dr. Chersich m. p.
Gorizzutti m. p.
Scopinich m. p.
Ljubotina m, p.
Barbalić m. p.
Bearz m. p.
^[59] Barbalić o. c. str 123.
^[60] U originalu glasi ovako:
»Peroj. Notschule, gegründet im Jahre 1870., umfast im Sprengel die Ortschaft Peroj, und hat die serbo-kroatische Unterrichtssprache und die italienische als obligatorischen Gegenstand vom 2. Jahre an. Die Bewohner sind ortodox. Gehalt: Remuneration a) von der Gemeinde 400 K; b) vom Landesschulrate 500 K.«
^[61] »einen Riegel vorschieben« - »mandalom zatvoriti«, »zasunom zakrčiti«.
^[62]U originalu ovaj dopis glasi:
K. u. K. Kriegshafenkommando in Pola.
K. No. 1256.
Betreff: Eröffnung kroat. Schulen in Pola und Umgebung.
An den Festungskommissär in Pola.
Pola, am 10. September 1916.
Auf B. S. R. 196/2-16 vom 30. August 1916.
Das Kriegshafenkommando ist der Ansicht, dass künftighin, wenn schon nicht in der Umgebung Pola's und in der Stadt, so doch in Pola selbst nur deutsche Schulen aufzustellen, bezw. zu eröffnen wären. Alle anderen Aspirationen, wären im Interesse der im festen Platze notwendigen Ausgeglichenheit zu vermeiden.
Das Kriegshafenkommando glaubt nicht fehlzugehen, wenn es annimmt, dass im vorliegendem Falle auch in der Umgebung Pola's deutsche Schulen zu eröffnen wären, weil nur dadurch für die Zukunft allen politischen Umtrieben ein Riegel vorgeschoben werden kann.
Chmelarz, Admiral, m. p.
^[63]»Balilla« je društvo, koje su fašisti osnovali za malu djecu. Ova imaju svoju odoru: crne košulje. Inače »Balilla« je neko dijete, koje je prvo dalo povoda, da su godine 1746. Austrijanci potjerani iz Genove, koju su bili posjeli i postavljali svaki dan sve veće zahtjeve na gradsku upravu. Dne 5. decembra 1746. vozili su austrijski vojnici težak jedan top kroz pučku gradsku četvrt »Portoria« u Genovi, Na jednom mjestu u uskoj jednoj ulici top zapade u tlo i austrijski ga vojnici ne mogoše nikako izvući. Stadoše zahtijevati od prolaznika, da im pomognu. Nitko se ne htjede odazvati. Publika se vojnicima smijala i izrugivala. Bilo je tu, kao uvijek i mnogo djece. Jedno dijete, koje se kažu zvalo »Balilla«, istupi iz skupine i upita ostalu djecu: »Tko da počne?« i baci prvi kamen na austrijske vojnike. Nato poče padati na vojnike tuča kamenja, koja ih prisili na bijeg, To bijaše povod općemu ustanku, pa Austrijanci budu u roku od pet dana potjerani iz Genove i cijele Ligurije. Nema ni u jednoj kronici i dokumentu one dobe imena smjelog djeteta iz Portorije. Godine 1845. proširila se kroz novine vijest, da se ono dijete zvalo G. B. Perasso nazvan »Balilla«, i da se rodio u Montaggio (Pratolongo) 8. aprila 1729. (V. Enciclopedia Italiana V, Milano Roma 1930).
^[64]U talijanskom originalu glasi taj dopis:
»I funerali del piccolo Cecchelin, Gran folla di pubblico, in prevalenza donne, che per essere madri, più si commossero per la tragica fine del piccolo Angelo Cecchelin, si raccolse alle 14 in via Catteri, per prender parte ai funerali della vittima della sciagura automobilistica di Barcola.
Ricoperta di fiori e di ghirlande, la salma, preceduta da un sacerdote della chiesa serbo-ortodossa, alla quale religione il fanciullo apparteneva, e da una lunga fila di Balilla, per la via della Pietà, si avviò , al cimiterio serbo-ortodosso.«
^[65] Nisam nikada i nigdje u Istri čuo kostio, nego koprivić (Celtis australis) ili ladonja, lodonja i ledonja, a u Baški na Krku glavović.
^[66] A to zato, jer ove ne pripadaju imenovanoj eparhiji.
 

LITERATURA

Vjekoslav Klaić: Opis zemalja u kojima obitavaju Hrvati, III. Istra, Zagreb, 1883.

Emil Seidel: Führer durch Pola, Brioni und Umgebung, 2. erweiterte Auflage, Pola. Verlag Schrinner.

Atti e Memorie della Società istriana di archeologia e storia patria, Parenzo.

Dr. Bernardo Schiavuzzi: Cenni storici sull' etnografia dell' Istria. Atti e Memorie XVII, XVIII, XIX, XX.

Camillo De Franceschi: La popolazione di Pola nel secolo XV e nei seguenti, Trieste, 1907.

E. Nicolich: Colonie di Slavi di Dalmazia nell' Istria. Biblioteka za povijest dalmatinsku (upravljena od J. Gelčića, knj. 4.) Dubrovnik 1882-1883.

Giov. Andrea Dalla Zonca: Notizie riguardo a Peroi. (L'Istria, Anno VII - No. 30, dd. 24. luglio 1852, urednik dr. Kandler).

Spezial Ortsrepetorium, VII. Band, Küstenland. 1880, 1890, i 1910. Wien, 1885. 1894. i 1918.

Gemeindelexikon, VII. Band, Küstenland, 1900, Wien 1906.

Viehstands-Lexikon 1910., I. Band, Wien 1912.

Fran Barbalić: Pučke škole u Istri, Pula 1918.

B. dr. Benussi: La R'egione Giulia Parenzo, 1903.

B. dr. Benussi: Manuale di geografia, storia e statistica del Litorale, Pola, 1885.

B. dr. Benussi: L' Istria nei suoi due millenni di Storia, Trieste, 1924.

Carlo De Franceschi: L'Istria, note storiche, Parenzo, 1879.

Don Angelo Marsich: Quando e come vennero gli Slavi in Istria, Archeografo Triestino XIII.; Trieste 1887.

Nikola Žic: Antropogeografija Istre. Narodna Prosvjeta, Pula, 1909. i 1910. i Hrvatska Njiva, Zagreb, l918. broj 50-52.
 

OD FRANA BARBALIĆA

Pučke škole u Istri. Pula 1918. Tisak i naklada Jos. Krmpotića.

Jugoslaveni i školsko pitanje na Rijeci. Nakladnik knjižara Rathofer (Moderčin). Sušak, 1922.

Hrvatske i slovenske škole u Istri. Rijeka. Hrvatski Učitelj, Zagreb, 1925. Godište V., jubilarni broj 925-1925., sa kartom: Groblje hrvatskih i slovenskih škola u Istri. Sa ovom je u vezi i karta: Le cimetière des écoles yougoslaves en Italie, koja je objelodanjena u memorandumu: La minorité yougoslave en Italie. Mémoire présente à la commission des minorités par l' association yougoslave pour la S. D. N. Genève 1927.

Vjerska sloboda Hrvata i Slovenaca u Istri, Trstu i Gorici. Izdalo hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1931. Ovo je djelo nagradila Srpska kraljevska akademija Nauka u Beogradu nagradom iz zadužbine arhimandrita Nićifora Dučića.