Fran Barbalić: PEROJ - SRPSKO SELO U ISTRI; Bilješke i uspomene
Djelo austrougarskog kotarskog školskog nadzornika Frana Barbalića (1878-1952)
"Peroj - srpsko selo u Istri" prvi put je objavljeno u zagrebačkim Narodnim
novinama (br. 48-55 i 59) 1933. godine. Iste godine je preštampano
u izdanju Zakladne tiskare Narodnih novina u Zagrebu kao knjižica. Srpska
pravoslavna crkvena opština pulska i perojska objavila je fototipsko izdanje
ove knjižice 2002. godine, kada se u okviru istoriografskog projekta Srpska
zemlja Crna Gora i elektronske biblioteke srpske kulture Projekat Rastko
objavljuje i ovo prvo elektronsko izdanje djela.
Iz naročitog poštovanja prema g-dinu Franu Barbaliću, djelo se na sajtu
Srpska zemlja Crna Gora objavljuje latiničnim pismom što predstavlja izuzetak
jer je sav materijal na srpskom (ili srpsko-hrvatskom) jeziku na ovom sajtu
objavljivan ćiriličnim pismom što će biti jedina praksa i u budućnosti.
Elektronsko izdanje Barbalićeve knjižice "Peroj - srpsko selo u Istri" priredio Aleksandar Raković.
FRAN BARBALIĆ
PEROJ - SRPSKO SELO U ISTRI
PEROJ
![](peroj.jpg)
Peroj
|
Peroj je danas jedino pravoslavno selo u Istri. Nalazi se u srezu puljskom,
mjesna općina Pula, a inače je samo selo ujedno i katastralna ili porezna
općina. Leži k sjeveru od gradića Fazane, udaljeno je od mora pol morske
milje. Peroj je već sam po sebi vrlo simpatičan. Divan mu je pogled na
Jadransko more i na poznate Brionske otoke, koji stoje pred lukom Pule
i Fazane. Stanovnici su potomci doseljenih Crnogoraca. Jaki su to ljudi,
čisti i radini. Bave se poljodjelstvom. Imadu pravoslavnu parohijalnu crkvu
i svoga paroha, a imali su i pomoćnu školu, u kojoj je bio kao učitelj
sam mjesni paroh.
S ovim srpsko-pravoslavnim selom želim upoznati javnost, ako i znam,
da je to već mnogima poznato.
NEŠTO O PROŠLOSTI PEROJA
Najprije da nešto rečem o prošlosti zemlje Istre kao cjeline. O prehistorijskom
žiteljstvu Istre, malo nam je što poznato. Nema sumnje, da je to prehistorijsko
žiteljstvo postojalo, ali se u rimsko doba romanizovalo. Rimljani osvojiše
Istru, podjarmiše narode, koji su tu živjeli, a po svojim kolonijama, odnarodiše
te narode. Ponavlja se stara pripovijest. Kao što su u svoje vrijeme Rimljani
romanizirali tuđe narode, tako su kasnije Mleci, kao i današnja Italija,
potalijančivali tuđe narode, a pogotovo Hrvate i Slovence, koji su živjeli unutar
granica njihovih država. Vidimo i današnju Italiju, što sve čini, da odnarođuje
650.000 Hrvata i Slovenaca.
Oduzela im je škole, potalijančila njihova starinska prezimena, brani
im njihov materinski jezik na svakom koraku, da, čak i u samoj crkvi brani
im njihov jezik, ne smiju ni Boga slaviti, ni moliti ga u svojem hrvatskom
i slovenskom jeziku.
Seoba naroda u srednjem vijeku i kolonizacije u novom vijeku dva puta
promijeniše etnografsku sliku cijele Istre.
Pražitelji Istre bili su: Liguri, Histri i Liburni. Oko sjevernog dijela
Jadranskog mora stanovahu Veneti, a na sjevero-istoku Istre Karni i Japidi.
Onda dodoše u Istru Kelti.
Kada su Istru zauzeli Rimljani, našli su tu Kelto-Venete i Kelto-Ilire.
Rimljani su kolonizirali najviše primorske krajeve, manje unutrašnjost
Istre. Seoba naroda prisilila je Rimljane, da uzmaknu u primorske krajeve
Koliko ih je ostalo u unutrašnjosti, ti se izgubiše među Slavenima koji
su došli u Istru svršetkom šestoga vijeka. Prve vijesti o Slavenima u Istri
sačuvane su nam od godine 599., 600., 602., 611., 641., 642., 670., itd.
Godine 807. održala se u Rižanu kod Kopra skupština, na kojoj se prosvjedovalo,
što je vojvoda Ivan u Istru doselio Slavene. O Hrvatima oko rijeke Raše
imamo pouzdanih vijesti iz godina 799., 820., 839., itd. Na Labinštini
i Buzeštini spominju se Slaveni oko godine 1000.
Godine 1030. cesta Poreč-Pazin zove se »via sclava«. U spomenicima od
godine 1102. sačuvana su čisto hrvatska imena u Istri: Gologorica, Cernogradus
i Belogradus. U mletačkom arhivu leže dva ugovora dvaju slavenskih župana
iz Barbana i Gračišća s puljskim vojvodom: a) 10. II. 1199. »Pribisclavus
Zupanus, Zupanus Drasicha de Galegnana et Jurcogna et Basegna de Barbana«,
b) 4. III. 1199. »Pribisclaus Gastaldus Barbanae, Mirosclaus et Pridisius«.
Koncem srednjega i početkom novoga vijeka pao je jako romanski živalj
u istarskim gradovima. Stanovništvo uništiše nevolje: ratovi, kužne bolesti,
gospodarske krize itd. Pula je pala na samih 300, a Poreč na 100 žitelja.
Istra bi bila opustjela i propala, da nije doseobom i kolonizacijom novih
žitelja, osobito Hrvata, bila spasena. [1]
Što smo općenito rekli za Istru, to vrijedi i za Peroj. I tu se već
u VII. vijeku naseliše Slaveni.
Godine 1527.-1631. uništila je kuga stanovništvo Pule i njegove okolice,
a prema tome i Peroja. Ovamo se ponovo naseliše Slaveni, poslije ovih na
vrlo kratko vrijeme Grci (1580., 1585.), pa zatim ponovo Slaveni i napokon
1657. godine njegovi današnji stanovnici.
Dr. Schiavuzzi veli, da je blizu današnjeg Peroja postojalo godine 1197.
mjesto, koje se zvalo Petroro, Petroriolum.[2] Camillo De Franceschi
navodi staro ime Pedroli.[3] Prema tome je i današnje selo Peroj dobilo
svoje ime.
Godine 1540. morali su Mlečani napustiti Moreju (današnji Peloponez).
Zauzeli su je Turci. S Mlečanima odoše iz Moreje i mnogi grčki žitelji.
Te godine doseljeno je u Pulu 70 porodica iz Malvasije i Napolija (Nauplia).
To su bili prvi grčki bjegunci, koji su došli u Istru, ali se oni malo
kasnije vratiše natrag u svoju domovinu.[4] No odlukom od 5. jula 1573.,
mletačka vlada dozvoli, da se na Puljštinu dosele neki bjegunci iz Nauplie,
a drugi iz Cipra. Godine 1578. došlo je 80 porodica. Godine 1580. dođoše
bjegunci sa Cipra, Krete i Moreje i to 50 obitelji. Ciprani se naseliše
u gradu Puli, gdje osnovaše pravoslavnu crkvu.[5] Nauplijanci se neki
naseliše u gradu Puli, drugi u zapuštenom selu Pedrolu,[6] a neki u okolini
Pule.[7] Puljski providur Malipiero (1580.-1583.) odredio je perojskim
doseljenicima 400 njiva.[8] Premda su tu imali vrlo dobra zemljišta, oni
godine 1585. odoše iz Peroja i uopće iz Istre.[9]
Godine 1644. imao je Peroj samo tri osobe. Napuštenu zemlju prisvojiše
tada Vodnjaci; no mletačka vlast taj postupak Vodnjanaca zabrani. Ona je
htjela Peroj ponovo naseliti, a to je i učinila.[10]
Već i prije nego što su Grci počeli dolaziti u Istru, bilo je u Puli
i okolini Hrvata i Srba,[11] makar da nas talijanski pisci ne
vole zvati tim našim imenima, nego nas zovu »Morlacchi«. Taj naziv voli
upotrebljavati i mletačka vlast. Ti Morlaki ili Maurovlahi bili su rumunjsko
pleme (»stirpe rumena«), ali poslavenjeni. Bježali su ispred Turaka u mletačke
i austrijske zemlje[12]. Tako su neki Slaveni naselili i Peroj.
Domaći stanovnici bijahu im protivni, te oni ubiše njihovoga vodu Nazića; zato
se ti Slaveni povratiše natrag u Dalmaciju[13].
No 27. oktobra 1645. mletačka vlada primi iz Crne Gore molbu 15 obitelji.
U toj se molbi kaže, da će doći u Istru 100 osoba, koje će sa sobom dovesti
oko 300 glava stoke. (Zanimljivo je, da je godine 1647. došlo na Puljštinu
3450 Hrvata sa 66.500 glava sitne i velike stoke[14]. Bježali su u Istru,
da se otmu progonstvima Turaka. Oni u molbi navedoše, da ne će doći svi najednom.
Kapetan sa sjedištem u Rašporu mora providjeti za zemljišta i kuće, gdje
će se smjestiti onako, kako je propisano[15].
Ovo bi bila, čini se, prva vijest o današnjim stanovnicima Peroja.
Mletačka vlast obavijestila je 21. jula 1657. kapetana u Rašporu, što
treba da uradi u pogledu 13 porodica, koje su poslane iz Crne Gore u Istru[16].
PEROJSKA POVELJA
Najvažnija je stvar isprava, kojom je bila Perojcima, današnjim stanovnicima,
podijeljena zemlja u Peroju. Talijan iz Vodnjana, Giovanni Andrea Dalla
Zonca, objelodanio je u listu »L'Istria« godine 1852., dakle prije 80 godina,
članak pod natpisom: »Notizie riguardo a Peroj«. Tu je Dalla Zonca objavio
»Perojsku povelju«. Da se danas takva isprava, nakon 80 godina, ponovo
iznosi na javu, držim da je i potrebno. Dalla Zonca ju je našao kod seoskog
župana u Peroju, ali ne original, već prijepis prvotnog originala i nazivlje
iu »Atto d' investitura«. Ja je nisam doslovno preveo, zato i donosim talijanski
original u cjelosti, kako ga je objavio Dalla Zonca. U samoj povelji označene
su i neke tačkice, koje pokazuju, da tu nesto fali, ali tako ih označio
i Dalla Zonca. On u uvodu svoga članka veli, da se Perojci nisu doselili
ovamo 1650. godine, kako to iznose »Fasti istriani« na str. 40. i baš ta netačnost
navela ga je na to, da ovu povelju objavi i dokaže, da su se oni ovdje naselili
godine 1657. Evo prijevod ove povelje:[17]
»Smatram svojom dužnošću prepisati prijepis, koji je prepisan
iz drugoga jednakog prijepisa, a koji se prijepis nalazi kod seoskog župana
(glavara) u Peroju, a iz kojega se vidi, da je to investitura zemljišta
onom naselju, a iz datuma proizlazi, da je 7 godina poslije 1650. godine
ovo naselje bilo ovamo doseljeno.
»DNE 26. NOVEMBRA 1657.
»Presvijetli i preuzvišeni gospodin Jeronim Priuli u ime prejasne
Republike Mletačke, kapetan Rašpora. Izvršujući naredbe koje ima od preuzvišenog
Senata u Duždevu ukazu od 27. prošloga jula mjeseca, da nastani u Pokrajini
u jednom položaju, koji bi Njegova Preuzvišenost našla zgodnim, glavara
Mišu Brajkovića s 10 albanskih porodica i glavara popa Mihajla Lubosinu
s pet porodica, u svemu sedamdeset i sedam duša, koje dođoše iz Crne Gore,
turske zemlje, kao vjerni podanici odani Prejasnoj Republici. Ali budući
je već imao tačnu obavijest, da će biti baš zgodan i udoban položaj i mjesto,
koje je već od prije službeno poznato, zvano Peroj, pusto i nenaseljeno
mnogo godina . . . . sa zapuštenim, neobrađenim, kamenitim, trnovitim,
ostavljenim, zanemarenim zemljištem i bez nijednog vlasnika. Graniči sa
područjem Fazane, Marane, Vodnjana i sv. Foške, sa pašnjacima i šumama
sve do luke Marića. Zato Njegova Preuzvišenost sa vlašću koju ima i s ovlaštenjem
(investiturom) dobivenim od Preuzvišenog Senata ovime investira (podjeljuje)
spomenutim glavarima Miši Brajkoviću i popu Mihajlu Lubosini za gore naimenovanih
četrnaest porodica, za njihove baštinike i nasljednike za sve vjekove u
gore rečenom mjestu Peroju i na cijelom zemljištu, kako gori rečeno, neobrađenom,
koje je među granicama gore imenovanim, ali unutra područja Peroja, ujedno
sa jezerom zvanim Brusola, uz načine i uvjete, koji će niže biti navedeni,
no pridržavajući si uvijek pravo, da može vlast naseliti i druge stanovnike
s obzirom na veličinu podjeljenih posjeda i na broj investjranih porodica.
Da rečena zemljišta tj. ona koja su podesna, moraju potpuno obraditi u
roku od pet godina u smislu odredaba zakona, a neproduktivna zemljišta
da se pridrže za upotrebu pašnjaka. Ova je zemljišta, kako gori rečeno
podjeljena investiturom, po našem nalogu nacrtao gospodin Paskvalin Panteleo
javni zemljomjer, i ovaj je nacrt bio predložen nama, da se sačuva u ovoj
pisarni. Da se svi hrastovi, koji bi bili u rečenom predjelu dobri za arsenal,
moraju uščuvati zdravi i netaknuti, prema odredbi vlasti i javnog interesa,
a stanovnici mogu se služiti drugim drvima prema svojoj potrebi. Da ti
novi stanovnici trudu dužni i obvezani posaditi najveći broj maslina kolikogod
bude moguće uzevši u obzir položaj i vrsnoću zemljišta, njegujući već od
prije zasađene masline, kalameći i oplemenjujući voćnjake i divljake u
roku od dvije godine, također u duhu zakona.
»Da u roku od 10 godina moraju otplatiti državne potpore, koje
su im bile date, kako proizlazi njihov dug iz javnih knjiga ove pisarne,
ali s obzirom na njihovo siromaštvo, za prve tri godine ne smiju biti pozivani
na otplatu.
»Izjavljujući Njegova Preuzvišenost, da dodavši
radi investiture na lice mjesta i saslušavši razloge potraživalaca o proglašenju
zajedno s uvidom u spise i pismene dokaze, on je riješio i odredio u prilog
starim stanovnicima sva ona dobra, premda neka i nisu bila obrađivana i
stajala su pusta, ali su to bili patronatski posjedi, a nalaze se u spomenutom
području, i niže su navedena i registrirana, tako da bez ikakve prepirke
u svako vrijeme svatko nesmetano i mirno uživa svoje.
»Omissis.
»Antonu Biasiol-u jednu ogradu dijelom pošumljenu dijelom oraću,
podno sv. Fuške, koja mu je bila ostavljena oporučno od pok. Venier-a Biasiol-a.
»Omissis.
»Od gospodina Paskvina udovca ostavština pok. Filipa iz Tržiča,
u području Peroja, vinograd od dvanaest dnevnica, blizu gospodina Gašpara
Moscheni-ja, jednu ogradu blizu ceste, koja graniči sa Gregol Gregoricom
i općinom Vodnjan.
»Ja Franjo Konsolić sadašnji pisar općine Peroja, prepisao
sam ovo.
»Mi Melkior Balbi za Prejasnu Republiku Mletačku kapetan i
providur Pule i njegove oblasti.
»Svakomu potvrdujemo i svjedočimo, da je gori označeni potpis
napisan znakom gospodina Frana Konsolića, i da je on takav kako se potpisao.
»Za vjernost itd.
»L. S. S. M.«
»Pula, 25. marta 1787.
»Melkior Balbi itd. itd.
»Marko Anton Marinović kancelar pretora i providura«.
»Za ovom slijedi druga datirana 5. X. 1658. od Senata (in Pregadi)
kapetanu Rašpora po pismu od 10. prošloga . . . . . . s molbom za opskrbu
o stanovanju s obiteljima i o provedenju u kulturu doznačenih mjesta .
. . . . . Čita se u njemu, da je pisano u Kopar, da mu pošalju lira 300
po 3 novčića po liri od daće na ulje, što bi se imalo upotrebiti za kupnju
toliko volova i drugo, da se razdijeli svakoj porodici po jednoga . . .
. . i na koncu:
»Upravi za žito, da pošalje kapetanu u Rašpor 50 mjerova sijerka,
a isto toliko kukuruza za potrebu novim stanovnicima. Istotako tvrđavama,
da pošalju u Rašpor 300 letava, tri tisuće čavala za gradnju baraka novim
stanovnicima i da se pribavi još 16 sjekira, osam radnika i 16 rankuna
za obrađivanje njihovih zemljišta«.
»Izvađeno iz Reg. Mar. No. 116 C. te 260«.
Prije negoli pređemo na pretres te povelje, treba još spomenuti, da je
29. juna 1658. godine rašporski kapetan javio u Mletke, da je 13 crnogorskih
porodica dobro smješteno u Peroj. Što se tiče pravoslavne crkve, budući
se radi o malom broju duša, mogli bi oni vršiti svoje vjerske dužnosti
u crkvama bližnjih sela[18],
Camillo De Franceschi[19] veli također, da se 1658. godine naselilo
u Peroj 13 srpskih porodica, pravoslavne vjeroispovijesti, koje su došle
iz Crne Gore. Drugih 8 obitelji naselilo se u Vintijan. Godine 1660. trideset
crnogorskih obitelji naselilo se u Kavran, a 1671. godine naselilo se iz
Perasta u Pulu 600 »hajduka«, od kojih su se neki preselili u Senj, a neki
»valjda« u Peroj[20].
Zanimljivo je kako to iznosi dr. Schiavuzzi:
Važno seljenje Slavena bilo je ono, što je dozvoljeno u julu 1657. godine.
Odnosi se na 13 obitelji pravoslavne vjeroispovijesti, porijetlom iz Crnice
(Cernizza) u Crnoj Gori, istočno izmedu Budve i Bara; došli su u Istru
i dobili su 26. novembra 1657. godine u Peroju kuće i zemlju. Deset obitelji
vodio je njihov voda Mišo Brajković, a druge tri (ili pet) vođa Mihajlo
Ljubotina, tako da su ukupno brojile 77 osoba. Misli se, da je ova kolonija
bila prvotno određena za Savudriju, ali da su oni to odbili[21].
Dne 5. oktobra 1658. godine, naređuje mletačka vlast, da se u Peroju
u pogledupravoslavne crkve ne uvode nikakve novotarije, pa neka se novi
stanovnici služe sa crkvom sv. Nikole, koja nije od Peroja udaljena više
od 9 milja[22].
Dne 12. marta 1659. godine određuju Mleci, neka kapetan iz Pule izvijesti,
nalazi li se u Peroju samo jedan prijašnji stanovnik[23].
Dne 18. septembra 1677. godine mletački Senat bio je obavješten o neprilikama
što ih novim stanovnicima u Peroju čini župnik Carboncin radi njihove duhovne
pastve, koja spada pod dušobrižnika pra-voslavne crkve sv. Nikole u Puli,
kako je to odredeno dekretom od 5. oktobra 1658. i nalaže kapetanu u Rašporu,
neka svagdje izvršuje sve, što je u tom dekretu navedeno[24].
Dne 18. augusta 1687. godine podijelio je Senat za restauraciju pravoslavne
crkve sv. Nikole u Puli 1.400 lira[25].
Dne 6. jula 1701. godine nalažu Mleci, da općina Peroj uplati u blagajnu
u Rašpor 167 dukata, što ih duguje za primljeno žito[26].
U martu 1705. godine saopćeno je mletačkoj vladi, da neki Crnogorci
žele prijeći u mletacke zemlje, pa vlada nalaže providuru u Puli, neka
saopći njihovim rođacima (valjda Perojcima), da će se ih vrlo rado primiti.
Ipak se odatle ne vidi, da bi ovi bili došli u Istru[27].
Dne 4. februara 1772. godine javljaju Mleci, neka se nagradi prema propisu
kancelar iz Rašpora, koji je vodio raspravu i potjerao iz Peroja svećenika
Servijana Bazilija Seražića[28].
Tako evo navedoh sve poznate nam podatke, pa sada možemo preći na sam
pretres.
Od navedenih je ličnosti svakako najzanimljiviji Dalla Zonca. On je
našao ispravu, kojom se Perojcima daju zemljišta u Peroju. Ja sam je nazvao
Perojska povelja. Klaić ju nazivlje Mletačka povelja. Tko pročita Nikolićev
članak uvjerit će se, da ju je i on čitao, ali ne veli, gdje, kako što
to ne veli ni Klaić. Zašto sam ju nazvao Perojska, a neMletačka kao Klaić?
Istina je, da ju je napisao rašporski kapetan u ime mletačke republike,
ali je razvidno iz nje, da je on došao na lice mjesta u Peroj, prema tome
je ova povelja i sastavljena i napisana u Peroju, i odnosi se na Peroj
i Perojce, zato mislim, da joj i pripada ime Perojska povelja.
Dalla Zonca naglasuje, da nisu današnji Perojci došli ovamo 1650. godine,
kako to neki tvrde, na pr. »Fasti istriani« str. 40., nego 1657. godine.
On citira i pismo rašporskog kapetana s datumom u Buzetu 26. marta 1677.
godine, gdje se spominju stanovnici Peroja, koji su tamo došli prije 19
godina a to ne daje godinu 1650., nego 1657. godinu. On prigovara i Gravisi-ju,
koji piše u »Popolano dell' Istria« br. 23., da je Peroj starinom grčka
naseobina.
Ostali se pisci slažu, da je mletačka vlada dozvolila Perojcima, da
se ovamo nasele, svojom odlukom od 21. jula 1657., i da je povelja napisana
26. novembra 1657. godine. Prema tome su se i Perojci doselili ovamo 1657.
godine.
Svi se pisci slažu i u tome, da su bjegunci imali dvije vođe. Povelja
donosi njihova imena: »Micho Braicovich« i »Prete Michiel Lubosina«. Dr.
Schiavuzzi ih piše ovako: Mišo Brajković i Michele Ljubotina.
Kako da čitamo imena »Micho« i »Michiel«? Da li »Miho« ili »Miko« i
»Mihiel« ili »Mikiel«? Kada bi to čitali po talijanskom pravopisu, onda
bi morali čitati »Miko« i »Mikiel«. Ali čemu je onda u talijanskom napisano
»Micho«, kada bi se to i bez onog »h« moralo čitati »Miko«. Pa makar da
mi dr. Schiavuzzi i pise našim pravopisom Miso, ja držim, da je treba u
oba slučaja ono ch čitati kao naše h, dakle Miho i Mihiel, a ovo posljednje
moralo bi biti Mihail ili Mihajlo.
Prvo prezime piše u povelji »Braicovich«, a dr. Schiavuzz; piše ga kao
i Klaić »Brajković«.
Drugo prezime prepisao je Dalla Zonca »Lubosina«, a isto tako navodi
i Nikolić, dok svi drugi pisci pišu to ime »Lubotina«, a dr. Schiavuzzi
i Klaić pišu »Ljubotina«, a imaju svakako i pravo, jer to prezime postoji
i danas u Peroju.
Moguće je da je Dalla Zonca to ime slabo prepisao. To se može suditi
i po samim njegovim navodima u istom članku. On na drugom mjestu ima i
ime »Jure Baucovich« (čitaj Baukovich) iz Peroja, (»koji bi mogao biti
i naprijed navedeni Roscovicchio, lošije ili bolje napisano ili po meni
čitano«). Dakle ni on sam ne zna, je li to »Baukovich« ili »Roscovicchio«.
A ja bih ovome dodao, da to nije tačno ni jedno ni drugo, već da bi to
moralo biti »Banković«, jer tih prezimena ima i danas u Istri; u poreznoj
općini Smoljani, mjesna općina Svetvinčenat, ima i selo Bankovići.
Pa kao što je Dalla Zonca loše čitao Banković, isto je tako loše čitao
Lubosina, mjesto Ljubotina.
Nikolić tvrdi, da je Mišo Brajković iz Perasta, dokazuje to time, što
ima i danas u Perastu tih prezimena. Ima ih i u Peroju, ali ima Brajkovića
po cijeloj Istri, tako na pr. u Bermu, a ima u Istri i dva sela Brajkovići,
i to u Trvižu i Kanfanaru. Dakle mogli bi Brajkovići iz Perasta biti u
Peroju, a mogli bi biti i u drugim selima Istre.
U samoj povelji veli se, da je Brajković iz Albanije, sa 10 porodica,
a Ljubotina sa 5 porodica, u svemu 77 osoba, koje su dosle iz Crne Gore,
turske zemlje, ali vjerni podanici mletačke republike. Ipak se ne kaže
mjesto odakle dolaze. U broju porodica ima sama povelja kontradikciju.
Broj je ispisan rječima »dieci famiglie«, »cinque famiglie«, dakle ukupno
15 porodica:
Međutim malo dalje čitamo u povelji, da Njegova Ekcelencija, Girolamo
Priuli, s ovlaštenjem koje ima, uvodi u posjed Peroja vode Brajkovića i
Ljubotinu »delle sudette quattordeci famiglie« (»od gore rečenih četrnaest
porodica«), dakle najednom 14 porodica, a ne 15. Nije dakle ni sama povelja
tačna: na jednom mjestu 15 porodica, a na drugom 14. Klaić uzima 15 porodica,
koje dođoše na poziv mletačke vlade, a veli i to, da je Ljubotina bio pop.
Schiavuzzi kaže, da je bilo 13 pravoslavnih porodica, ali u zagradama navodi,
da je Ljubotina »doveo (5) obitelji«. Onda bi ih bilo 15.
Nikolić piše, da je bilo 15 porodica, i da je Mišo Brajković vodio katolike,
a pop Mihajlo Ljubotina pravoslavne, pa su prema tome bili katolici u većini.
Sama povelja ne spominje, koje su vjeroispovijesti ti doseljenici bili.
Rekli smo već, da Camillo De Franceschi piše, da se u Peroj doselilo
13 srpskih porodica.
Mletačka je vlada obavijestila 21. jula 1657. godine kapetana u Rašporu,
da će iz Crne Gore doći 13 porodica, a ovaj je dne 29. juna 1658. godine
javio u Mletke, da je 13 crnogorskih porodica dobro smješteno.
Nije dakle jasno, je li u Peroj došlo 13, 14 ili 15 porodica.
Ne znamo ni odakle su došle. Nikolić veli, da je Brajković došao iz
Perasta. Istina, mletačka je vlada godine 1671. naselila u Pulu »hajduke«
iz Perasta, a odavle u Peroj, ali Camillo De Franceschi to ne tvrdi odlučno
nego »valjda«. Klaić piše, da su ti doseljenici bili Crnogorci, Camillo
De Franceschi, da su to bile srpske porodice, pravoslavne vjeroispovijesti
iz Crne Gore. Isto što i De Franceschi veli nam i Schiavuzzi, samo je on
jasniji. On tvrdi, da su Perojci došli iz Crnice (Cernizza) u Crnoj Gori,
istočno izmedu Budve i Bara. »Rečnik mesta Kraljevine Jugoslavije« nema
mjesta Crnice. To je dr. Schiavuzzi pogrešno ispisao, ako je to gdje našao;
nije to selo u Crnoj Gori, već je to kraj oko rijeke Crmnice, južno od
Virpazara.
Dr. Schiavuzzija poznavao sam. Služili smo zajedno kod kotarske oblasti
u Puli. Bio je Talijan, o tome nema sumnje; po njegovu se članku, koji
toliko citiram, može to vrlo lako suditi. Mnogo sam ga puta gledao, gdje
pravi svakojake bilješke, o čemu bi kasnije pisao. Bio je tačan čovjek.
Moram reći, ma da je bio Talijan dušom i tijelom, ipak nije nikada činio
neprilika kada se otvarala bilo javna ili zasebna hrvatska škola gdjegod bilo
u puljskom kotaru. To rekoh zato, da dokažem, da, ako je on jedini napisao,
da su današnji Perojci došli iz Crmnice, da je on jedini bio u tome i najsavjesniji
i da je jamačno i najtočniji. Moguće je da je on našao u knjigama općine
Peroja ili mu je to dao perojski paroh. On to sigurno nije iz prsta isisao.
Na drugom mjestu[29] pozivlje se on na katoličkog župnika u Ližnjanu, Luku
Kirca, što dokazuje,da je on svaku stvar najsavjesnije ispitivao.
Osim Nikolića još i Seidel [30], koji Peroj nazivlje »kotorska naseobina«
(Bocche senansiedlung).
Zašto je za dr. Schiavuzzija »važno seljenje« Crnogoraca iz Crmnice,
ne bih znao. Možda je mislio, da je to važno stoga, što su ti bjegunci
bili pravoslavne vjere i da su to ostali i danas ?
U jednom se svi pisci slažu. Broj osoba, koje su se naselile u Peroj,
bio je 77.
Jedino Nikolić tvrdi, da je većina doseljenih Perojaca koje je vodio
Brajković, bila katolička, a manjina, da je bila pravoslavna, koju je vodio
njihov pop Ljubotina. Ostali pisci tvrde, da su svi bili pravoslavne vjere,
ali nisu mogli vršiti vjerske obrede u Peroju, nego su morali ići u crkvu
sv. Nikole u Pulu.
Danas su u Istri dvije pravoslavne crkve, i to sv. Nikole u Puli i sv.
Spiridiona u Peroju. O njima treba nešto reći.
PRAVOSLAVNA CRKVA SV. NIKOLE U PULI
Ova crkva nije nista izvanredno, dakako naspram onim lijepim rimskim
spomenicima, što ih ima grad Pula, kao na pr. Arena. Nalazi se u ulici,
koja vodi u Kaštel (»Via Castropola«). Rekli smo, da su se godine 1580.
u Pulu doselili bjegunci s otoka Cipra, koji su bili pravoslavne vjere
pa su tu osnovali pravoslavnu crkvu[31]. Ne zna se, je li ta crkvica bila
sazidana bas u tu svrhu ili ne. Međutim nam anonimni pisac u listu »L'
Istria«[32] piše, da se ta crkva otvorila 1589. Prvi svećenik bio je Teofan
Xenaki. On je godine 1617. imenovan nadbiskupom (»arcivescovo«) Filadelfije
sa sjedištem u Mlecima, t. j. nadbiskupom svih pravoslavnih. koji su se
nalazili pod mletačkom republikom.
Kada su se godine 1657. doselili pravoslavni iz Crmnice u Peroj, bila
je ova crkvica sv. Nikole u Puli određena i njima za njihove vjerske obrede,
dok sami ne sazidaše crkvu u Peroju[33].
Godine 1695. je ovu crkvu u Puli oštetila munja i mletačka je vlast
dala 1.400 lira, da se restaurira.
S početka su crkvom upravljala dva kaluđera, a zatim jedan svećenik,
koji je kasnije nosio naslov arhimandrita. Godine 1668. je crkvom upravljao
Onofrij Sagredo, 1740. Petar Giaffuni, od 1742.-1763. Nikola Balassi, a
poslije njega Jovan Moscanà[34]. Danas upravlja pravoslavnom crkvom u Puli
paroh iz Peroja.
PRAVOSLAVNA CRKVA SV. SPIRIDIONA U PEROJU
![](paroh.jpg)
Petar Maričević perojski paroh
|
Sadašnja crkva postoji od godine 1788. Poznato je, da su u Peroju živjeli
katolici, koji su imali dvije crkve: župnu crkvu sv. Stjepana i drugu sv. Jeronima.
Poznato je, da Hrvati u Istri i u Dalmaciji mnogo časte sv. Jeronima. To bi bio znak,
da su katolici u Peroju svakako bili Hrvati. Novo naseljeni Perojci, kako već prije
spomenusmo, bili su podređeni pravoslavnoj crkvi u Puli. U svih prvih 130 godina oni
se nisu mogli dostati do svoje posebne crkve u Peroju, jer se tome protivila mletačka
vlast. Tako su u ovo 130 godina te katoličke crkve bile opustjele, ali
su jos uvijek imale svoga župnika kako dokazuje Dalla Zonca.
Kada je crkvi sv. Stjepana pao krov onda, početkom godine 1788., stadoše
Perojci popravljati tu crkvu; pokriše je, preurediše je za vjerske obrede,
i u martu 1788. crkva bijaše gotova. I Dalla Zonca i Nikolić tvrde da su
Perojci tu crkvu sebi naprosto prisvojili i preko noći je pokrili, a kasnije
si prisvojiše i crkvu sv. Jeronima pa i nju pretvoriše u pravoslavnu.
Klaić pak navodi, da su Perojci 1788 godine kupili porušenu katoličku
kapelu sv. Jeronima - (Nikolić i Dalla Zonca vele, da su sebi prisvojili
crkvu sv. Stjepana) - za 150 libara, pa preinačivši je po obliku istočne
crkve, učinili su ju svojom župnom crkvom sv. Spiridiona.
Prvi pravoslavni svećenik u Peroju bio je Samuel Jova, grčki svećenik,
koji je do tada služio kao drugi svećenik kod crkve sv. Nikole u Puli,
a u Peroju bio je paroh[35]. Svi nam pisci kažu, da je jedan od vođa Perojaca
bio pop Mihajlo Ljubotina, ali nam nitko ne veli o njemu, je li on i vršio
svećeničku službu i gdje?
Ovoliko znamo o današnjim dvjema pravoslavnim crkvama u Istri. Postojala
je u Istri još jedna pravoslavna kapela i to u kaznioni u Kopru za pravoslavne
kažnjenike za koje je bio namješten i posebni pravoslavni svećenik. Ove
danas više nema.
Prema svemu tome razvidno je, da mletačka vlast nije voljela pravoslavne
vjernike. Eno i kapetan rašporski, Priuli, javlja u Mletke, da mogu Perojci
vršiti svoje vjerske dužnosti u crkvama bližnjih sela[36]. A koje su to
bližnje crkve? Pravoslavne? Držim, da ne. A je li u puljskoj okolici bilo
pravoslavnih crkava? Ne. No pravoslavnih vjernika jamačno je bilo.
Župnik Petar Studenac, koji je umro kao 90 godišnji starac koncem prošloga
vijeka, prema tradiciji, primio je u svojoj župi u Kanfanaru u katoličku
crkvu posljednje obitelji pravoslavnih Hrvata[37].
Polovicom 19. vijeka imao je - prema tradiciji - pravoslavni paroh iz
Peroja parnicu s katoličkim župnikom u Medulinu radi crkvice sv. Petra
tvrdeći, da je to pravoslavna crkva. Sigurno je, da je među bjeguncima
u Istru došlo i pravoslavnih, ali su posvuda bili u vrlo neznatnom broju,
oni su prelazili na katoličku vjeru, isto tako kao što su oni građani Kandije,
koji su godine 1669. došli u Istru, kasnije prešli na katoličku vjeru[38].
Još dne 5. oktobra 1658. godine naređuju Mleci, da se u Peroju ne smiju
uvoditi nikakve novotarije i neka se novi stanovnici služe pravoslavnom
crkvom u Puli, koja nije udaljena od Peroja vise od 9 milja[39].
A sada ponovno se vratimo na perojsku povelju.
U njoj stoji, da je Peroj bio pust i nenapučen mnogo godina . . . .
. zemljište neobrađeno, napušteno i bez gospodara. Zato se i novim stanovnicima
i podjeljuju ova zemljišta. Vidjeli smo, da je Peroj godine 1644. imao
samo tri osobe. Vodnjanci su bili sebi prisvojili zemljišta, jer nisu imala
gospodara. Vlast im je tada to zabranila[40]. Godine 1659. pitaju Mleci
kapetana u Puli, je li istina, da se u Peroju nalazi samo jedan od starih
stanovnika[41]. No Dalla Zonca, unatoč gornjim službenim podacima, veli,
da se riječi »Peroi deserta e disabitata« ne smiju naprosto uzeti kao takove.
On upozorava na svršetak povelje, gdje se veli, da se starim stanovnicima
prepuštaju njihova zemljišta, koja neka svatko mirno uživa, a spominje
Antuna Biasiola; stari su stanovnici to svoje pravo dokazali spisima u
ruci. No ja na to pitam: Jesu li baš ovi stanovali u samom selu Peroju?
Možda i nisu. Mogli su to biti i Vodnjanci, koji su imali svoja zemljišta
u Peroju.
U samoj povelji naglasuje se, da vlast sebi pridržaje pravo naseliti
u Peroj i druge stanovnike i to s obzirom na zemljišta, koja budu još slobodna.
Novi stanovnici moraju zemlju pretvoriti u plodno tlo u roku od pet godina,
a ono zemljište, koje se ne može obraditi, ostat će za pašu. Naglasuje
se, da novi stanovnici ne smiju sjeći hrastove. U roku od dvije godine
moraju se obnoviti svi maslinici.
U drugoj alineji same povelje rečeno je, da će Perojci u roku od 10
godina svakako vratiti pomoć, što im je dana, ali prve tri godine nisu
dužni vraćati ništa. Što su dobili, toga nam povelja ne kaže. Ali nas Dalla
Zonca upozoruje na ispravu od 5. oktobra 1658. godine, po kojoj su Perojci
dobili po svakoj porodici jednoga vola i potrebno sjemenje. Za kupnju tih
volova traži rašporski kapetan 300 lira. Ako je dakle u Peroju bilo 15
porodica, onda je kupljeno i 15 volova, prema tome možemo i računati, da
je u ono vrijeme svaki vol vrijedio 20 lira. Čini se, da Perojci nisu tako
brzo taj svoj dug isplatili, jer eno 6. jula 1701. godine nalažu Mleci,
da mora općina Peroj platiti blagajni u Rašporu 167 dukata, što ih duguje
za primljeno žito. Osim toga bilo je Perojcima dano 50 mjerova sijerka
i toliko kukuruza, 300 letava (panjeva-dasaka), 3.000 čavala, da se novim
stanovnicima sagrade barake, onda 16 sjekira, 8 ljudi ili težaka, koji
će tu stvar urediti, napokon 16 rankuna (vrst kosijera na dugom štapu),
da mogu obrađivati svoja zemljišta, koja oni prema povelji moraju prevesti
na kulturno tlo za vrijeme od pet godina.
Dalla Zonca dokazuje, da Perojci u novoj postojbini već prvih godina
nisu imali mira. Svjedoči to pismom rašporskog kapetana, koji javlja iz
Buzeta u Mletke 26. marta 1677. godine, da Martin Carboncino, sadašnji
župnik onoga malog broja katolika uznemiruje pismima nove stanovnike
u njihovoj vjeri i obredima, pa toga radi nastaju zadjevice. A kad je Senat
za to doznao, nalaže 18. septembra 1677. godine kapetanu u Rašporu, neka
se strogo drži dekreta mletačke vlade od 5. oktobra 1658[42].
Čini se, da raspre nisu nikada prestale. Vidimo to po odluci mletačke
vlade od 4. februara 1772. godine, kojom se određuje, da se rašporskom
kancelaru naplate troškovi, što je vodio parnicu i potjerao iz Peroja svećenika
Servijana Bazilija Seražića. Sudeći po imenu, čini se, da je to bio pravoslavni
svećenik, ali, jer se valjda nije pokoravao dekretu mletačke vlade od 5. oktobra
1658. godine, možda je uvodio, protiv zabrane, pravoslavno bogoslužje, i za to je
bio iz Peroja otjeran. Ovo se dogodilo 18 godina prije nego što su pravoslavni
dobili svoju crkvu u Peroju. Da je Seražić bio katolički svećenik jamačno ga vlasti
ne bi bile silom otjerale iz Peroja.
Perojci su nastojali žalbama da im se dozvole crkvene funkcije u Peroju,
ali, veli Dalla Zonca, mletačka se vlast uvijek protivila. I godine 1790.
nastoje Perojci izvojštiti nešto u vjerskom pogledu. Oni su dosad i brojem
ponarasli; mole, da mogu vršiti vjerske obrede »pod ložom« (talijanski
»loggia«), da bi mogli pokapati mrtvace u Peroju itd., ali ne uspijevaju.
Mletačka vlada određuje ponovo, da oni mogu ići samo u pravoslavnu crkvu
sv. Nikole u Pulu, pravoslavni svećenik može doći iz Pule u Peroj, ali
samo da privatno uči mtadež i da posjećuje bolesnike, ali ne smije držati
u Peroju vjerskog obreda, komu bi puk prisustvovao, a jos manje sa znakovima
župničkog dostojanstva (»parochial; insegne«). A kada je katolički svećenik
napustio Peroj, kada su bile napuštene katoličke crkve i kada su se ove
već rušile, Perojci ih potajno popravljaju i ureduju pravoslavnu crkvu.
Katolički župnik Peroja, koji je stanovao u Fazani, žali se protiv postupka
pravoslavnih. Čini se, da je Perojcima napokon uspjelo, te mogu nesmetano
vršiti svoje vjerske obrede u Peroju.
![](crkva.jpg)
Crkva sv. Spiridona u Peroju
|
Ovo navodi Dalla Zonca na osnovi dokumenata, koje je imao u ruci. On
se, veli, rodio godine 1792. i sjeća se, da su pravoslavni u današnjoj
svojoj crkvi vršili svoju službu, a zna, da je ta crkva prije bila katolička.
Dalla Zonca je čuo od drugih i vidio sam više puta, da su Perojci za velikih
svečanosti polazili u crkvu sv. Nikole u Pulu, i čini mu se, kao da još
vidi Perojce nositi svoje mrtvace na pokop u Pulu, jer se držalo, da je
perojska crkva kapelanija. On je prve dane 1813. godine prisustvovao u
Peroju jednom krštenju po istočnom obredu. Kada je kasnije crkva sv. Nikole
u Puli bila napuštena, postade ona u Peroju crkvom parohijalnom, te je
godine 1852. bio u Peroju kao paroh pop Petar Maričević.
Dalla Zonca dokazuje, da je u Peroju uvijek bilo i katolika, što nije
nikakvo čudo, jer ih ima i danas. Po matici, krštenih u Vodnjanu, koja
se je vodila od 9. decembra 1770. godine do 1. novembra 1794. godine, bilo
je iz Peroja kršteno 13 katoličke djece. Knjiga mrtvih vodila se od 7.
jula 1771. godine do 2. novembra 1794. godine, umrlo je u Peroju 17 katolika,
među ovima 7 stranaca. Knjiga vjenčanih, koja se počinje 9. augusta 1773.
i svršava 29. juna 1796. godine, ima 5 vjenčanja, među ovima dva stranca
s djevojkama iz Peroja.
Dok nam nekoji pisci vele, da su prije sadašnjih Perojaca tu bili »Napolitani«,
i jer bi se moglo misliti, da su ti bili iz talijanskog Napolitanskog
kraljevstva, Dalla Zonca nam tumači, da »Napoli di Romania«, »Nation Napolitana«,
ne znači to, nego da su ovi bili iz Moreje, o čemu smo već spomenuli, i
rekli, da se taj grad zvao Nauplia, a vođa Nauplianaca bio je Marko Vernin[43].
Nema sumnje, da perojska povelja ima veliku važnost, ma da je pisana
talijanskim jezikom. Ima u izdanju Dalla Zonkinom više ortografskih pogrešaka,
kojih bez sumnje nije počinio sam Datla Zonca, jer ju on vjerno prepisao.
Treba istaknuti još jednu stvar: perojsku povelju prepisao je 1787. godine
općinski pisar u Peroju, koji se zvao Franjo Konsolić, dakle svakako nije
bio Talijan.
Neki pisci navađaju, da je 1657. godine prestalo doseljivanje Slavena
u Istru i da su Perojci bili posljednji, koji su se ovamo naselili[44].
Međutim, ta tvrdnja prema drugim podacima ne stoji. Nikolić piše, da je
bilo u svemu 15 seljenja Slavena iz Dalmacije u Istru. Taj isti pisac ne dijeli
u svemu mnijenje drugih, da je mletačka vlast samo zato naseljavala Hrvate u Istru,
što je pređašnje stanovništvo kuga pomorila. Ne za to, veli Nikolić, jer mi znamo,
da je mletačka vlaat Hrvate, koji su od prije obitavali u Istri, uvijek odnarođivala.
Ona je i u Dalmaciji širila talijanski jezik i uvijek se s nama borila
za prevlast na Jadranu. Naseljivanjem Slavena u Istru pojačao bi se naš
elemenat u Istri; ona toga nije trpjela. Pa zašto je dakle doseljivala
baš naš narod ovamo? Njoj je bilo samo do toga, da joj naša krv brani granice
u Istri, da se i tu lije naša krv za njezinu moć i slavu.
Nova doseljivanja Hrvata i Srba iz Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Crne
Gore započela su godine 1463., kada je umro posljednji bosanski kralj Stjepan
Tomašević. Tada je turska sila najjače pritisla. U Istru su se selili ponajviše
Bosanci i Hercegovci[45]. A ipak, talijanski pisci i sama mletačka vlast, kako
sam već napomenuo, nazivaju nove doseljenike »Morlaki«, rijetko »Dalmatinci«,
»Hrvati«, »Srbi«, a kadikad »Slaveni«. To vidimo i za Perojce, koje zovu Albancima,
Crnogorcima, a samo neki i Srbima.
Ovime nije dakako obrađena prošlost današnjih Perojaca, pa se zato ne
bi smjelo pustiti ovu stvar iz vida, a još manje u zaborav. Trebalo bi
je svestrano obraditi, a to se može, ako se pristupi na rad u razne arhive,
gdje bi se još štošta zanimivo našlo.
Jedna stvar se mora ovdje osobito istaknuti. Perojci su donijeli u novu
postojbinu vjeru, jezik i običaje svojih pradjedova i očuvali to do dana
današnjega. Mletačka im vlast nije bila sklona, naprotiv ona im je zabranjivala
u Peroji vjerske obrede. Nisu isprva imali ni crkve ni svećenika, pa čak
i svoje mrtvace morali su pokapati u Puli. Nikolićeva tvrdnja, da je Brajković
bio vođa katolika dakle većine Perojaca, ne stoji. Da je to bilo, sigurno
bi bile u Peroju ostale i dvije katoličke crkve i ne bi se bile porušile.
Peroj je mali, sitni, pravoslavni otočić u širokom katoličkom moru. Niti
se je taj pravoslavni otočić proširio, niti ga je katoličko more izbrisalo.
Nije se čulo, da bi koji od pravoslavnih vjernika. koji su bili opkoljeni
katolicima, bio kada prešao na katoličku vjeru, kaošto je naprotiv činjenica,
da nisu ovi pravoslavci uplivali ni na bližu ni na dalju okolinu Peroja,
t. j. nije se nikada čulo, da bi koji od Hrvata katolika u Istri prešao
na pravoslavlje. Pravoslavni u Peroju radi njihove vjere imali su neprilika
samo od svjetskih ili državnih mletačkih vlasti, ali ne od crkvenih.
STATISTIKA PEROJA
Imam pri ruci vrlo malo starih statističkih podataka, ali i one što
ih imam, daju nam ipak nešto, da stvorimo neku sliku o Peroju.
Poznato nam je, da je godine 1657. došlo u Peroj 13, 14 ili 15 obitelji,
ukupno 77 osoba. Jesu li se i godine 1671. naselili u Peroj i doseljenici
»hajduci« iz Perasta, to nije stalno. Prema navedenom broju porodica
i osoba možemo reći, da je svaka porodica poprijeko brojila 6 članova obitelji,
a to je u našem narodu općenita stvar. Istina je, da ima obitelji i s većim
brojem članova, ali poprečno se taj broj penje izmedu 5-6 članova po porodici.
Načelnik i kapetan u Kopru, Pavao Condulmier, naložio je godine 1741.,
da se u Istri provede popis pučanstva. U gradu Puli i Peroju nabrojena
su tada 172 stanovnika pravoslavne vjeroispovijesti[46]. Šteta, što nisu
tu nabrojeni pravoslavci posebice za grad Pulu, a posebice za Peroj. Nu
kada toga nemamo, moramo se zadovoljiti gornjim podacima. Držim, da većina
gornjeg broja otpada na Peroj. Prema tome bi broj stanovnika u Peroju od
njihova dolaska znatno porastao.
Godine 1818. provela je popis pučanstva u Istri Austrija. U poreznoj
općini Peroj nabrojena su 243 stanovnika, ali nije onznačen broj vjeroispovijesti[47].
Po tome otpadala su u poreznoj općini Peroju samo 22 stanovnika na km2[48].
Godine 1852. imala je porezna općina Peroj 288 stanovnika, ali ni tu
nemamo podataka o vjeroispovijesti[49].
Nu, ako uporedimo broj perojskih stanovnika od godine 1818. (243 stanovnika)
i godine 1852. (228 stanovnika) vidimo, da je broj stanovništva pao za
25 osoba; čino se to nevjerojatno, ali tu su brojke. No uporedimo li te
brojke s brojem osoba, koje su se u prvi mah naselle u Peroju vidimo, da
se broj stanovništva potrostručio.
Tačnije podatke imamo za kasnije vrijeme i to od godine 1880., 1890.,
1900. i 1910[50].
Prema tim službenim podacima imao je Peroj godine:
|
1880 |
1890 |
1900 |
1910 |
Broj kuća |
77 |
82 |
86 |
83 |
Prisutno pučanstvo (muških) |
117 |
143 |
152 |
166 |
Prisutno pučanstvo (ženskih) |
105 |
124 |
135 |
139 |
Prisutno pučanstvo (ukupno) |
222 |
267 |
287 |
305 |
Vjera katolička |
33 |
49 |
63 |
35 |
Vjera druga |
189 |
218 |
224 |
270 |
Saobraćajni jezik domaćeg pučanstva (talijanski) |
3 |
2 |
63 |
5 |
Saobraćajni jezik domaćeg pučanstva (srpskohrvatski) |
219 |
265 |
224 |
300 |
Da malo razglobimo gornje brojke triju desetogodišta.
U prvom desetogodištu broj je kuća narastao za 5 ili za 6.5% , u drugom
za 4 kuće ili za 4.9%, u trećem je pao za 3 kuće ili za 3.5%. Kako to,
da je broj kuća nešto pao? U poreznoj općini Peroju ima izvan samog sela
nekoliko malih posjeda (»stanzia«), kojih vlasnici nisu Perojci. Oni obično
iznajmljuju svoje posjede (»stancije«) drugim našim seljacima, koji nisu
Perojci, pa je možda koji od tih posjeda bio godine 1910. neiznajmljen,
i tako su ostale kuće prazne i nisu se brojile, jer nisu bile nastanjene,
a možda su doista bile i napustene.
Broj muških je uvijek veći, nego ženskih. U prvom desetogodištu je broj
muških narastao za 26 osoba ili za 22,22%, u drugom za 9 osoba ili za 6.29%,
a u trećem za 14 osoba ili za 9.21%. Zanimljivo je, da broj muških raste,
ali ne u pravom razmjeru t. j. uvijek jače nego se mijenja, porast nije
normalan nije prirodan, nije konstantan iii srazmjeran.
Broj ženskih narastao je u prvom desetogodištu za 19 osoba ili za 18%,
u drugom za 11 osoba ili za 8.87%, a u trećem za 4 osobe ili za 2.96%.
Dakle je i broj ženskih u porastu, ali je porast uvijek slabiji, a morao
bi biti uvijek jači, dakle ni tu nije porast normalan, nije prirodan ili
nije konstantan ili srazmjeran.
![](igra.jpg)
Narodna igra u Peroju
|
Ukupni porast stanovništva u prvom je desetogodištu 45 osoba ili 20.2%,
u drugom 20 osoba ili 7.4%, a u trećem 18 osoba ili 6.27%. Dakle i ukupni
broj stanovništva uv:jek je u porastu, ali je porast uvijek slabiji, manji,
a morao bi biti jači, viši, dakle ni ukupni porast nije normalan, nije
prirodan, ili nije konstantan ili srazmjeran.
Kako da to rastumačimo? Moguće je, da su se mnogi odselili u Pulu, gdje
su radili u arsenalu, i tako je iseljivanjem nastao snerazmjerni porast.
Katolici su u prvom desetogodištu u porastu za 16 osoba ili za 48.48%,
u drugom za 14 osoba ili za 28.57%, a u trećem su u padanju za 28 osoba
ili za 44.44%. Kako da ovo razjasnimo?
Već sam prije spomenuo, da ima u poreznoj općini Peroj više posjeda,
koje obrađuju koloni, a to su ponajviše Hrvati katolici. Kako ti koloni
nisu stalni, nego je njihov boravak u toj općini vezan na ugovor, koji
je sklopljen sa vlasnikom posjeda, to je i uzrok, da broj katolika nije
uvijek isti. Neka se na ovaj način preseli iz Peroja 5 obitelji, i eto
nam je jasno, zašto najedamput takova razlika. Istina je, da ima Perojaca
stalnog boravišta, koji su katolici, pa kad ne bi bilo onih nestalnih,
onda bi nam i taj broj katolika bio normalan; ovako nije.
Sada nas evo kod perojskoga stanovništva, koje je druge vjere osim katoličke.
Koja je ta druga vjera? Znamo, da je to, kako se službeno nazivalo, grčko-istočna,
dakle pravoslavna.
»Spezial-Orts-Repertorium« od godine 1890. donosi u cijeloj mjesnoj
općini Puli 790 stanovnika druge vjere i to: grad Pula 571, Medulin 1 i
Peroj 218. Među ovim 790 veli, da ih ima 328 pravoslavnih. Prema tome bijaše
godine 1890, u Peroju 218 pravoslavnih, a u gradu Puli 110. »Gemeindelexikon«
od 1900. godine veli u primjedbi, da su pravoslavni 224 stanovnika Peroja,
koji su označeni pod drugom vjerom, ali nam ne kaže, koliko je pravoslavnih
u gradu Puli.
»Spezialortsreportorium« od godine 1910. donosi, da ima Peroj 270 stanovnika
druge vjere, ali u primjedbi nije označeno, da su to pravoslavni, no o
tome nema sumnje. U gradu Puli bilo je godine 1910. ukupno 1758 stanovnika
druge vjere, ali nam u primjedbi napominje, da je među ovima bilo 592 pravoslavca.
Ti su spadali parohiji perojskoj, premda je Peroj imao manji broj vjernika,
negoli grad Pula. Što je u Puli toliko narastao broj pravoslavnih, polazi
odatle, što je Pula bila najveća austrijska pomorska tvrđava, pa je u taj
broj uvršten i broj pravoslavnih vojnika, časnika i njihovih porodica.
Pregledamo li prije navedenu skrižaljku o broju pravoslavnih duša u
Peroju, vidimo, da je u prvom deceniju njihov broj narastao za 19 duša
ili za 10%, u drugom za 6 duša ili za 2.75%, a u trećem za 46 duša ili
za 20.5%. Kako to, da je porast u desetogodištu 1900-1910, tako velik?
Prirodan bi mogao biti, ali se prema prvom desetogodištu vidi nerazmjeran.
Može se rastumačiti samo tako, da je broj rođenih u ovom desetogodištu
bio tako velik, a moguće je, da su se nekoji mještani vratili kući, koji
su prošlog desetogodišta bili otsutni.
Prelazim na vrlo zanimljivu rubriku o općevnom jeziku u Peroju. Tu nalazimo
dva jezika: talijanski i srpsko-hrvatski. Da nam bude stvar jasnija, ponovit
ćemo ove brojke, ali ćemo uz njih navesti i broj katolika. Službena statistika
donosi to ovako:
|
talijanski |
srpsko-hrvatski |
katolika |
God. 1880. |
3 |
219 |
33 |
God. 1890. |
2 |
265 |
49 |
God. 1900. |
63 |
224 |
63 |
God. 1910. |
5 |
300 |
35 |
Ima tu dragocjenih podataka. Broj Talijana je godine 1880., 1890. i
1910. neznatan, Možemo reći, da je to bila samo jedna obitelj. Kako je
broj Talijana u Peroju najednom narastao od godine 1890. do 1900. od 2
na 63 ili za 61 osobu ili 3.050%, pa da onda pane na 5 osoba ili za 58
osoba? To je stvar ne samo neprirodna nego i abnormalna. Ali eto dokaza,
kako su Talijani u Istri vodili popis pučanstva i falsificirali ga na štetu
našega naroda, te su naše ljude naprosto upisivali kao Talijane.
Treba da s tom rubrikom povežemo i vjeru stanovnika. Katolika bilo je
godine 1880. u Peroju nabrojeno 33, od njih 3 Talijana, a ono 30 katolika
bili su Hrvati, koji s 189 pravoslavnih čine 219 stanovnika srpsko-hrvatskoga
saobraćajnog jezika.
Godine 1890. nabrojeno je u Peroju 49 katolika, od njih su 2 Talijana,
a 47 Hrvata, koji s 218 pravoslavnih čine 265 stanovnika srpsko-hrvatskoga
saobraćajnog jezika. Godine 1900. nabrojeno je u Peroju 63 katolika i 224
pravoslavnih, a upravo toliko ima i stanovnika prema saobraćajnom jeziku,
t. j. svi katolici navedeni su da imaju saobraćajni jezik talijanski, a
svi pravoslavni srpsko-hrvatski. I to je najbolji dokaz, kako se u Istri
falsificirao popis pučanstva. Godine 1910. nabrojeno je u Peroju 35 katolika,
od njih je 5 Talijana a 30 Hrvata, koji sa 270 pravoslavnih čine 300 stanovnika
srpsko-hrvatskog općevnog jezika. U prvom desetogodištu 1880.-1890. broj
je stanovnika srpsko-hrvatskog saobraćajnog jezika narastao za 46 osoba
ili za 21%, u desetogodištu 1890.-1900. je ovaj broj pao za 41 osobu ili
za 16%, a u desetogodištu 1900.-1910. narastao je za 76 osoba ili za 34%.
Još ćemo pregledati zemljište i stoku, jer je i to narodno blago.
»Gemeindelexikon« od godine 1900. donosi, da ima porezna općina Peroj
ukupno 1267 ha površine, od kojih 1246.42 ha ili 98.35% je obavezano plaćati
porez, a 21 ha ili 1.65% je neplodno tlo, koje ne plaća poreza. Ovo 1246.42
ha plodnog tla
podijeljeno je ovako:
209 ha ili 16.77% oranica
104 ha ili 8.34% vrtova
347 ha ili 27.84% pašnjaka
0.42 ha ili 0.04% livada
88 ha ili 7.06% vinograda
498 ha ili 39.96% šuma.
Broj stoke prema službenom popisu iznosi:
|
1900. |
1910. |
konja |
3 |
3 |
goveda |
110 |
104 |
ovaca |
287 |
374 |
svinja |
18 |
37 |
Prema tome je broj goveda u desetogodištu 1900.-1910. pao za 6 ili 5%,
broj ovaca je znatno porastao i to za 87 ili 30% , a i broj svinja znatno
je porastao i to za 19 ili za 106%.
Time smo statistički obradili poreznu općinu Peroj.
"NARODNA ŠKOLA" U PEROJU
![](tutori.jpg)
Perojsko crkveno tutorstvo god. 1865.
|
Godine 1913. uputili su Perojci molbu c. kr. Pokrajinskom školskom vijeću
za Istru u Trstu, neka bi im se u njihovu selu otvorila redovna javna pučka
škola. Pokrajinsko školsko vijeće zavelo je tu molbu u protokol pod br.
I. S. 1023./1-13.[51]. Tu je molbu Pokrajinsko školsko vijeće za
Istru u Trstu poslalo najprije Kotarskom školskom vijeću u Pulu na izvještaj
(»zur Berichterstattung«). Kako sam ja tada bio školski nadzornik za hrvatske škole u Puli, primio sam taj spis, da o njemu podnesem izvještaj. Bez sumnje je moj izvještaj
bio povoljno vraćen u Trst. U Puli je taj spis bio zaveden pod br. B. S.
R. 170/1-13[52]. Izvještaj Kotarskog školskog vijeća u Puli zaveden je
u Trstu pod br. 1023/2-13, a nato je Pokrajinsko školsko vijeće otpisom
od 29. oktobra 1913. br. I. S. 1023 2-13, naložilo Kotarskom Školskorn
vijeću u Puli, neka ono provede komisijsku raspravu. Sada nastade za mene
pravi rad i sabiranje svih podataka za komisiju, koja se imala držati u
Peroju. Prevrćući u novije vrijeme svoje stare bilješke, na sreću naiđoh
i na neke prijepise spisa, koji se odnose na osnutak javne škole u Peroju.
Imam, na moju radost, i prijepis originala, koji su bili poslani raznim
vlastima. Prvi je onaj, što je bio poslan parohijskom uredu u Peroj. Glasio
je ovako:
Br. B. S. R. 170/4-13
C. kr. Kotarsko školsko vijeće u Puli.
Predmet: Izvidi za utemeljenje škole u Peroju.
Mnogočasni župni ured Peroj.
Pošto se namjerava u smislu otpisa c. kr. Pokrajinskog školskog vijeća
za Istru u Trstu dd. 29. oktobra 1913. br. I. S. 1023 2-13. utemeljiti
redovitu pučku školu u Peroju, dostavlja se u prigibu Tome mnogočasnome
župnom Uredu dva iskaza - A i B - pozivom, da ih izvoli popuniti,
kako slijedi:
U iskaz A neka se sumarično upiše onu živuću djecu, koja su rođena
u godinama: a) 16. 9. 1898.-15. 9. 1899.; b) 16. 9. 1899.-15. 9. 1900.;
c) 16. 9. 1900.-15. 9. 1901.; d) 16. 9. 1901.-15. 9. 1902.; e) 16. 9. 1902.-15.
9. 1903.
U iskaz B ima se pak upisati punim imenom roditelje i njihovu djecu,
koja su rođena u Peroju u godinama od 16. 9. 1903. do 15. 9. 1908., a koja
živu, te bi morala polaziti školu. Umetnut će se i onu djecu, koja bi možda
bisla rođena u kojem selu, što nije gori spomenuto, a nije udaljeno više
od 4 km od školskog središta u Peroju.
Pošto se imadu u iskaz B unesti djeca kronološkim redom, to će se
dogoditi, da će koji roditelji imati po dvoje ili više djece, za to se
umoljava Taj župni Ured, da se u rubrici opaske označi, pod kojim su prijašnjim
ili kasnijim brojem unesena djeca istih roditelja.
Predsjednik: Schönfeldt s. r.
Ovdje moramo dodati, da je bez sumnje kasnije, pošto je stigao odgovor
od parohijskog ureda u Peroju, Kotarsko školsko vijeće taj dopis poslalo
talijanskim jezikom župnom uredu u Fazani, neka i onaj župni ured popuni
ona dva iskaza A i B, ako možda ima koje katoličko dijete, koje je kršteno
u Fazani, a stanuje u Peroju. Ovog drugog dopisa nemam, a držim, da i nema
toiike važnosti kao onaj dopis upravljen parohijskom Uredu u Peroj. Nemam
pri ruci ni formulara iskaza A i B, koja su bila poslana župnom Uredu u
Peroj, ali se dobro sjećam, da je to bilo rubricirano tako, da je označen
najprije tekući broj, u drugoj rubrici ime roditelja i kućni broj, u trećoj
rubrici ime djeteta, u četvrtoj datum rođenja djeteta, a u petoj rubrici
opaske.
U isto vrijeme kada i parohijskom uredu u Peroj, poslalo je Kotarsko
školsko vijeće i Municipiju u Puli talijanskim jezikom ovaj dopis, koji
u prijevodu glasi:
C. kr. Kotarsko školsko vijeće u Puli.
Br. B. S. R. 170/4-13
Predmet: Izvidi za utemeljenje redovite škole u Peroju.
MUNICIPIJU u PULI
Pozivlje se Taj Municipij, da imenuje dva zastupnika, koji će zajedno
sa gospodinom načelnikom sudjelovati kod komisije za utemeljenje redovite
pučke skole u Peroju.
Dan komisije bit će ustanovljen kasnije. Imena dvojice povjerenika neka
se priopći ovamo čim prije.
Predsjednik; Schönfeldt, s. r.[53].
Na to je u isto vrijeme poslan i treći dopis koji u prevodu glasi:
C. kr. Kotarsko školsko vijeće u Puli.
Br. B. S. R. 170/4-13.
Predmet: Izvidi za utemeljenje redovite škole u Peroju.
C. kr. kotarskom Poglavarslvu (Građevinska sekcija)
u PAZINU
Umoljava se, da se popuni priloženi certifikat udaljenosti.
Predsjednik; Schönfeldt, s. r.[54].
U tom certifikatu udaljenosti bilo je rubricirano, koliko je Peroj udaljen
od bližih mjesta Fazane i Vodnjana. U taj certifikat unosilo je kotarsko
poglavarstvo u Pazinu, t. j. njegova građevinska sekcija, koja je bila
kompetentna za cijelu Istru, udaljenost pojedinih mjesta, izražena u km.
U tim je dopisima jedna stvar manjkava; nema datuma. Dopisi su bili
ispisani na cijelom arku, ali se meni druga polovica izgubila, a na njoj
je jamačno bio označen i dan, kada su ti dopisi bili otposlani. Držim,
da je na toj drugoj polovici arka bio još i dopis kotarskom poglavarstvu
u Puli, kojim se traži da popuni iskaz o stanju općevnog jezika i vjeroispovijesti
stanovnika u Peroju.
Budući da je Pokrajinsko školsko vijeće za Istru u Trstu naložilo Kotarskom
školskom vijeću u Puli svojim otpisom od 29. oktobra 1913., da se povedu
potrebni izvidi, nema sumnje, da su svi ti dopisi odmah i odaslani, dakle
najkasnije u mjesecu novembru. Prema tome su svi gornji dopisi nosili datum
mjeseca novembra 1913. A kada su stigli svi odgovori i tako bila sabrana
djela potrebna građa, da se ureče dan komisije na licu mjesta, onda je
Kotarsko školsko vijeće i odredilo taj dan. To se vidi po ovim dopisima:
Gradskom municipiju upravljen je dopis, koji u prijevodu glasi:
C. kr. Kotarsko školsko vijeće
Br. B. S. R. 170/9-13.
Pula, dne 24. februara 1914.
Predmet: Peroj, komisija za utemeljenje redovite škole.
MUNICIPIJU u PULI
Dne 20. marta 1914. u 3 sata popodne, obdržavat će se na temelju § 7.
pokrajinskog zakona od 30. marta 1870. L. P. Z. br. 20., komisija za utemeljenje
redovite javne pučke skole u Peroju. Komisija će se sastati u školskoj
zgradi u Peroju.
Umoljava se Taj Municipij, da odmah proglasi u rečenom mjestu priloženu
objavu. Jedan primjerak ovog oglasa, snabdjevenog klauzulom proglašenja,
dostavit će se ovamo do 15. marta 1914.
Ujedno se umoljava. da se dostave priloženi pozivi, kome su naslovljeni,
i neka se pišućemu neodgodivo do 15. marta 1914. pošalje dostavni arak,
koji moraju stranke propisno potpisati.
Komisiji će prisustvovati gospodin općinski upravitelj, i dva zastupnika,
koji su već imenovani na temelju izvještaja od 11. februara 1914. br. 23.316/4306,
t. j. gg. Jovan Ljubotina i školski referent Antun Scopinich.
Predsjednik: Schönfeldt, s. r.[55].
Pokrajinski školski zakon za Istru od 30. marta 1870., o kojem je u
prednjem dopisu govora, odnosi se na osnivanje, uzdržavanje i polazak javnih
škola. U talijanskom tekstu navedena slova B. L. P. No. 20. znače »Bolletino
delle leggi provinciali«, a u hrvatskom tekstu L. P. Z. znače »List pokrajinskih
zakona br. 20.«
Svakom roditelju, za koga se ustanovilo, da ima djece dužne polaziti
školu, kako je naveo župni ured, bio je poslan poseban poziv, pa ga je
općina svakomu uručivala uz potpis, da ga je primio. Objava, koju je općina
oglašavala i pribijala na općinskoj ploči u Peroju, bila je dvojezična,
a glasila je ovako:
Br. B. S. R.
107/9
OBJAVA
Dne 20. marta 1914., u 3 sata popodne obdržavat će se u Peroju, u školskoj
zgradi, komisija za utemeljenje redovite pučke škole u istom mjestu. Ovoj
komisiji mogu pristupiti svi oci obitelji iz Peroja, koji imadu djecu dužnu
polaziti školu, ako i ne bi primili direktnog poziva. Koji ne bi pristupio,
smatrat će se, kao da pristaje na sve, sto komisija zaključi.
C. kr. kotarsko skolsko vijeće
Pula, 24. februara 1914.
Predsjednik: Schönfeldt s. r.
No. B. S. R.
107/9
NOTIFICAZIONE.
Add'i 20 marzo 1914, alle ore 3 pom., verrà tenuta a Peroi, nell'edificio
scolastico, la commissione per l' istituzione d'una scuola popolare regolare,
nel detto luogo. A questa commissione ha diritto d'intervenire ogni capofamiglia
di Peroj, che ha figli obbligati alla frequentazione della scuola, e ciò
anche se non avesse ricevuto uno speciale invito. Chi non interviene alla
commissione verrà calcolato come aderente al deliberato della commissione.
I. R. Consiglio scolastico distrettuale
Pola, li 24 febbraio 1914.
Il Preside: Schönfeldt m. p.
Poziv, što ga je primala svaka stranka, dotično roditelj, koji ima djece
za školu, sadržavao je samo to, da će 24. marta 1914. biti u Peroju komisija,
pa ga se pozivlje, da istoj pristupi, jer mu na to daje pravo zakon. Tko
nije imao djece za školu, ne bi dobivao poziva, a nije ni imao pravo glasa.
Na to je Kotarsko školsko vijeće u Puli odaslalo i ovaj dopis u talijanskom
jeziku:
C. kr. Kotarsko školsko vijeće
Br. B. S. R. 107/9-13
Pula, 24. februara 1914.
ZEMALJSKOM ODBORU u P O R E Č U
Dne 20. marta 1914. u 3 sata popodne, obdržavat će se u Peroju, mjesna
općina Pula, komisija za utemeljenje pučke škole u istom mjestu.
Neka izvoli Taj Zemaljski odbor odaslati spomenutoj komisiji svog zastupnika.
Predsjednik; Schönfeldt s. r.[56].
U isto vrijeme upravljen je dopis Pokrajinskom školskom vijeću za Istru
u Trstu ovog sadržaja:
C. kr. Kotarsko skolsko vijeće
Rr. B. S. R. 107/9-13
Pula, 24. februara 1914.
Predmet: Peroj, mjesna općina Pula, obdržavanje komisije za utemeljenje
škole.
C. kr. Pokrajinskom školskom vijeću za Istru u TRSTU
U smislu otpisa od 29. oktobra 1913. br. I. S. 1023/2-13, priopćuje
se, da će se dne 20. marta 1914. u 3 sata popodne u Peroju, mjesna općina
Pula, obdržavati komisija na licu mjesta za utemeljenje redovite pučke
škole u istom mjestu.
Predsjednik: Schönfeldt s. r.[57].
Osim toga obavještena je i uprava pomoćne škole u Peroju dopisom, neka
taj dan popodne bude školska soba na raspolaganje za komisiju. A obavještena
je i žandarmerijska stanica u Fazani, neka se tamo pošalje jedan žandar
u svrhu, da bude komisiji pri ruci.
Time su izvršeni svi potrebni izvidi i čekalo se na određeni dan, kada
je urečena komisija. Meni, kao referentu preostalo je, da sastavim zapisnik,
u kojemu sam morao navesti sve najvažnije činjenice, iz kojih mora biti
razvidno, da se utemeljenje te škole temelji na zakonu. Na licu mjesta
trebalo je da nas obojica nadzornika rastumačimo prisutnim glavarima obitelji
svrhu komisije i to talijanski nadzornik talijanskim jezikom, a ja hrvatskim.
Zatim se pristupilo saslušavanju prisutnih roditelja, na koje se postavilo
pitanja:
a) »Kakav učevni jezik želite, da bude u novoj javnoj školi?« i
b) »Želite li da se uči i drugi zemaljski jezik?«
Drugi zemaljski jezik u hrvatskim školama mogao je biti talijanski,
a na talijanskim školama hrvatski. Bilo je slučajeva, i u talijanskim i
u hrvatskim školama, da je uveden kao učevni predmet njemački jezik.
Budući da se strankama govorilo hrvatski, i jer sam ja bio referent,
pitanja sam svakome pojedincu postavljao ja i ubilježio u posebnu rubriku
onog iskaza, što ga je popunio parohijalni ured u Peroju dotične odgovore
pojedinaca s oznakom, koliko ima dotični roditelj djece dužne polaziti
školu.
Kako su svi ti odgovori bili kratki, i saslušanje stranaka išlo je brzo,
to se i rezultat glasanja mogao lako utvrditi. Zatim se prešlo na čitanje
zapisnika, koji sam ja već prije sastavio, upotpunilo ga se, potpisalo,
a glasio je u hrvatskom prijevodu ovako:
ZAPISNIK
sastavljen u Peroju, mjesna općina Pula, dne 20. marta 1914., o uspjehu
povjerenstva, koje je bilo na licu mjesta, prema naredbi c. kr. Pokrajinskog
školskog vijeća za Istru u Trstu od dne 29. oktobra 1913. br. I. S. 1023/2-13.,
da se ustanovi novo školsko središte, dotično utemeljenje jedne nove redovite
škole u Peroju.
Prisutna gospoda:
1. Rudolf grof Schönfeldt, kao predsjednik c. kr. Kotarskoga
školskoga vijeća;
2. Dr. Inocent Chersich, pokrajinski asesor, kao zastupnik Pokrajinskog
odbora;
3. Rudolf barun Gorizzutti, upravitelj općine;
4. Antun Scopinich, zastupmk općine;
5. Jovan Ljubotina, zastupnik općine;
6. Fran Barbalić, c. kr. kotarski školski nadzornik;
7. Bazilij Bearz, c. kr. kotarski školski nadzornik.
C. kr. pokrajinsko školsko vijeće naredbom od 29. oktobra 1913. br.
I. S. 1023 2-13., naložilo je kotarskomu školskomu vijeću, da provede komisijonalnu
raspravu u smislu § 7. zakona od 30. marta 1870., L. P. Z. br. 20., u svrhu,
da se ustanovi novo školsko sjedište sa utemeljenjem nove redovite pučke
škole u Peroju, pa su raspravi sudioništvovale sve zainteresovane stranke,
a osobito glavari obitelji, da saslušaju u tom pogledu njihove želje.
Komisija se je sastala u 3 sata poslije podne u imenovanom selu,
i, na temelju podataka, koje je već prije sabralo c. kr. kotarsko školsko
vijeće, ustanovila je slijedeće činjenice:
7. Da postojeća najbliža škola, t. j. ona u Vodnjanu, udaljena je
od Peroja preko 4 km, dok je ona u Fazani udaljena manje od 4 km.
2. Sveukupni broj djece dužne polaziti školu, koja se ima utemeljiti
u Peroju, dosiže u zadnjem petogodištu, t. j. od 16. septembra 1898. do
15. septembra 1908., poprečno 47 djece.
3. Jezični odnošaji, na temelju zadnjeg popisa pučanstva su slijedeći:
od 305 stanovnika ima ih 300 kao općevni jezik srpsko-hrvatski, a 5 talijanski.
4. Ako Peroj i nije udaljen od Fazane preko 4 km, vidjevši, da od
305 stanovnika ima 270 pravoslavne vjeroispovijesti, vidjevši zakoniti
broj djece dužne polaziti školu, i vidjevši da su školu sa srpsko-hrvatskim
nastavnim jezikom (dakle različnim od nastavnog jezika talijanske škole
u Fazani) zatražila naročitom molbom 42 glavara obitelji, koji zastupaju
sigurno više od 40 učenika obvezatnih na polazak škole, postoji nesamo
uputnost, nego također i potreba i zakonski preduvjeti za utemeljenje jedne
redovite pučke škole sa rečenim središtem u Peroju.
5. U školsko okružje pripadalo bi samo selo Peroj.
6. Što se tiče nastavnog jezika, koji se ima uvesti u novu školu,
bili su saslušani glavari obitelji, koji su dali slijedeće izjave: od 30
pozvanih pristupilo ih je 18. Od ovih, svi su izjavili, da hoće, neka u
školi bude nastavni jezik srpsko-hrvatski, a talijanski kao predmet. Ovih
18 glavara obitelji predstavljaju 32 učenika.
7. Ovom se zapisniku prilažu: a) Iskazi djece, što su ih sastavili
župni uredi u Peroju i Fazani; b) Potvrda gradevnog ureda c. kr. Poglavarstva
u Pazinu odnoseća se na udaljenost najbližih škola od sela Peroja; c) Skrižaljka
stanovništva obzirom na narodnost i vjeru stanovnika u Peroju, što ju je
ispostavilo c. kr. kotarsko poglavarstvo u Puli; d) Skrižaljka o poprečnom
broju djece dužne polaziti školu u petogodištu 1909-1914.
8. Zastupnik Pokrajinskog odbora izjavlja, da si pridržaje konačno
mnijenje o utemeljenju, dotično o jezičnom uređenju škole, Zemaljskom odboru,
na temelju spisa, koji će mu biti u svoje vrijeme dostavljeni.
9. Povjerenstvo ustanovljuje, da sada postoji pomoćna škola, koju
polazi u tekućoj godini 45 djece. Škola postoji preko 60 godina.
10. Ustanovljuje se, da sadašnja školska zgrada ne odgovara potpunoma
zahtjevima zakona i savjetuje se, neka se sadašnja školska zgrada proširi.
Pročitano, zaključeno i potpisano.
Schönfeldt s. r.
Dr. Chersich s. r.
Gorizzutti s. r.
Scopinich s. r.
Ljubotina s. r.
Barbalić s. r.
Bearz s. r.[58]
Tome zapisniku treba nekih razjašnjenja:
Komisija se držala 20. marta 1914. dakle prije Svjetskoga Rata, a to
je vrlo važna činjenica.
Kao odaslanik Zemaljskog odbora u Poreču bio je zemaljski asesor p.
dr. Inocent Chersich, današnji talijanski senator dr. Inocent Chersi, dakle
čovjek, koji danas zauzima u Italiji jedno od najodličnijih mjesta.
Kao odaslanik općine bio je prisutan i jedan Perojac seoski župan u
Peroju, sada pok. Jovan Ljubotina, ali nam to ime nije novo. Vidjeli smo
da je njegov predak, Mihajlo Ljubotina, bio jedan od onih, koji su se godine
1657. doselili u Peroj na čelu 3 ili 5 obitelji.
Potrebno je, da razjasnim 2. točku zapisnika, u kojoj se veli, da je
sveukupni broj djece u petogodištu 16. IX. 1898. do 15. IX. 1908. poprečno
47 djece. Tu je dvoje nejasno za onoga, koji nije upućen u stvar. Govori
se naime o petogodištu, a iznosi se vrijeme od 1898.-1908., dakle razmak
od 10 godina. Drugo je pitanje, kako je onaj poprečni broj od 47 djece
nastao.
Da razjasnimo najprije prvo pitanje:
U Istri je bila obaveznost obuke šest godina t. j. školu bijahu dužna
polaziti djeca od 6. do navršene 12. godine.
Komisija se obdržavala 20. marta 1914. t. j. školske godine 1913/14. Po
zakonu trebalo je utvrditi broj djece, koja su polazila školu posljednjih
pet školskih godina, t. j. 1913/14, 1912/13, 1911/12, 1910/11 i 1909/10.
Prema tome jer su morali polaziti školu svake godine djeca od 6. do
12. godine, valjalo je računati da su polazila školu školske godine:
1913.-1914.: djeca rođena od 16. IX. 1902.-15. IX. 1908.; 1912.-1913.:
djeca rođena od 16. IX. 1901.-15. IX. 1907.; 1911.-1912.: djeca rođena
od 16. IX. 1900.-15. IX. 1906.; 1910.-1911.: djeca rođena od 16. IX. 1899.-15.
IX. 1905.; 1909.-1910.: djeca rođena od 16. IX. 1898.-15. IX. 1904.
Ovdje se dakle moralo računati ne posljednjih pet sunčanih godina 1909.-1914.,
nego posljednjih pet školskih godina, t. j. svu onu djecu, koja su u to
vrijeme bila dužna polaziti školu. Prema tome 20. marta 1914., kada se
je obdržavala ta komisija, imali su pravo, da odlučuju o nastavnom jeziku
i oni roditelji, čija su djeca prije pet godina t. j. školske godine 1909.-1910.
polazila školu, i to i ona, koja su tada imala nedovršenih 12 godina, a
1914. imala su već 16 godina života. Ako se dakle uzelo u račun djecu,
koja su rođena od 1898.-1908., uzeli smo time u račun onu djecu, koja su
posljednjih pet školskih godina polazila školu, kako to zakon propisuje.
Sada da razjasnim drugo pitanje, kako sam dobio broj 47 djece dužne
polaziti školu.
Čim sam od parohijalnog ureda u Peroju i župnog ureda u Fazani primio
popunjena ona dva iskaza o broju djece, trebalo mi je sastaviti jednu preglednu
tablicu, koja je navedena u točki 7. d. zapisnika »Skrižaljka o poprečnom
broju djece dužne polaziti školu u petogodištu 1909.-1914.«
Budući da je bio unutarnji uredovni jezik kotarskoga školskoga vijeća
njemački, moram reći, da se ta pregledna skrižaljka službeno nazivala
»Übersichtstabelle«, Budući da mi nisu pri ruci ti realni podaci,
treba da se zadovoljim fiktivnim brojevima, da stvar razjasnim. Uzmimo,
da je prama popunjenim iskazima župnih ureda u Peroju i Fazani taj broj bio ovakav:
Od 16. IX. 1898.-15. IX. 1899. rodilo se 8 djece. Od 16. IX. 1899.-15.
IX. 1900. rodilo se 7 djece. Od 16. IX. 1900.-15. IX. 1901. rodilo se 6
djece. Od 16. IX. 1901.-15. IX. 1902. rodilo se 9 djece. Od 16. IX. 1902.-15.
IX. 1903. rodilo se 4 djece. Od 16. IX. 1903.-15. IX.1904. rodilo se 9
djece. Od 16. IX. 1904.-15. IX. 1905. rodilo se 11 djece. Od 16. IX. 1905.-15.
IX. 1906. rodilo se 8 djece. Od 16. IX. 1906.-15. IX. 1907. rodilo se 8
djece. Od 16. IX. 1907.-15. IX. 1908. rodilo se 10 djece.
Prema broju djece rođene u novom školskom području kojeg sjedište ima
biti Peroj, određuje se broj djece dužne polaziti školu u posljednjih pet
godina, i to: 1913.-1914., 1912.-1913., 1911.-1912., 1910.-1911. i 1909.-1910.,
što sam već malo prije spomenuo. Po tome i po gornjim brojevima dobio sam
ove podatke.
Bilo je obavezno polaziti školu:
a) Šk. god. 1909.-1910. |
b) Šk. god. 1910.-1911. |
8 |
7 |
7 |
6 |
6 |
9 |
9 |
4 |
4 |
9 |
9 |
11 |
ukupno 43 djece |
ukupno 46 djece |
c) Šk. god. 1911.-1912. |
d) Šk. god. 1912.-1913. |
6 |
9 |
9 |
4 |
4 |
9 |
9 |
11 |
11 |
8 |
8 |
8 |
ukupno 47 djece |
ukupno 49 djece |
Šk. god. 1913.-1914. |
4 |
9 |
11 |
8 |
8 |
10 |
ukupno 50 djece |
Tako nađoh, koliko je djece bilo dužno polaziti školu svake od pomenutih
školskih godina. A da nađem poprečni broj djece dužne polaziti školu u
posljednjih pet godina, kako to zakon propisuje, zbrojio sam djecu svih
pet godina, kako naprijed rekoh, i razdijelio sa 5, dakle:
43
46
47
49
50
235 : 5 = 47 djece poprečno.
Rekoh, da su pojedinačne gornje brojke fiktivne, ali konačni rezultat
nije fiktivan, jer mi to potvrduje službeni zapisnik sastavljen na licu
mjesta u Peroju.
U 4. tački zapisnika istaknula je komisija, da u prilog te nove škole
govori i činjenica, što ima u tom novom školskom okružju 270 stanovnika
pravoslavne vjeroispovijesti, pa bi i to bio jedan od razloga, da se tu
osnuje škola.
U toj 4. tački naglašeno je i to, da je molbu za osnutak podneslo 42
glavara obitelji, a eto u 6. tački zapisnika navedeno je, da ih je bilo
pozvano samo 30, a pristupilo ih je 18, koji pretstavljaju 32 djece. Kako
da se ovo razjasni? Molbu je doduše potpisalo 42 glavara obitelji, o tom
nema sumnje. Zacijelo to bijahu svi glavari obitelji pravoslavnih u Peroju,
jer to drukčije ne bi moglo ući u taj zapisnik; ali nisu pozvani svi, valjda
za to, što se konstatiralo, da 12 njih nije imalo djece koja su se rodila
u vremenu od 16. IX. 1898. do 15. IX. 1908., dakle nisu imali djece, koja
su u ovo vrijeme morala polaziti školu. Nije time rečeno, da oni nisu imali
djece mlade ili starije, ali kao takovi nemaju prava da pristupe komisiji
pa da ih ova sasluša i uzme u obzir njihove zahtjeve u pogledu nastavnog
jezika, koji se ima uvesti u novu školu. Od 30 pozvanih pristupilo ih je
samo 18 zato, jer nitko nije prisiljen doći već je to njegova slobodna
volja, hoće li doći ili ne, a napokon i ne moraju doći, jer to nije glavni
zakonski preduvjet za osnutak škole, makar da se po zakonu moraju roditelji
pozvati na saslušanje. Glavni preduvjet za osnutak škole u tome je: ima
li u posljednjem petogodištu preko 40 djece dužne polaziti školu, a taj
je zakonski preduvjet u Peroju postojao.
Narod nije došao ni stoga, što nije postojala bojazan, da će itko od
njih zahtijevati talijansku školu. Osim toga postojala je već pomenuta
činjenica, da je selo pravoslavne vjeroispovijesti, a samo pet je stanovnika
Talijana, koji, ako bi htjeli talijansku školu, nisu po zakonu imali pravo
na nju, jer im je najbliža talijanska škola bila udaljena od Peroja manje
od 4 km, a po zakonu se škole istoga nastavnoga jezika smiju otvarati samo
u udaljenosti od preko 4 km.
U tački 2. zapisnika utvrđeno je, da je broj djece dužne polaziti školu
47; 9. tačka iznosi, da pomoćnu školu polazi te godine (1913.-1914.) 45
djece, a 31. XII. 1913. bilo je u toj školi 46 djece[59]. Ja sam naprijed
uzeo fiktivne brojeve, da pokažem poprečni broj djece, sto su bila dužna
polaziti školu, i vidjeli smo, da prema tim brojkama broj djece školske
godine 1913.-1914. bijaše 50 djece. Nije to točan broj, ali ne mora biti
daleko od istine. Jer, ako je pomoćnu školu polazilo 46 djece, značilo
bi, da četvero nije školu nikako polazilo, a to je moguće, budući da djeca
nisu obavezna polaziti pomoćnu školu, nego samo dobrovoljno. A da je to
službeno utvrđeno, da su Perojci tako rado slali svoju djecu u školu, to
im može služiti samo na čast.
Ali je u 9. tačci zapisnika službeno utvrđena još jedna vrlo važna činjenica.
Tu je rečeno, da pomoćna škola u Peroju postoji preko 60 godina.
Budući školskim nadzornikom mogao sam prepisati i prepisao sam katastar
škola u puljskom kotaru; napisao ga je po svoj prilici bivši kotarski školski
nadzornik Križnić. Taj je katastar pisan njemačkim jezikom. Glasi ovako:
»Peroj. Pomoćna škola, osnovana godine 1870., obaseže u svoje okružje
mjesto Peroj, pa ima nastavni jezik srpskohrvatski, a obaveznim predmetom
talijanski, počevši od 2. godine. Stanovnici su pravoslavni. Plaća: remuneracija
a) od općine 400 K; b) od Pokrajinskog školskog vijeća 500 K«[60].
Drugi dio toga katastra je hrvatski, a pisao sam ja. Evo, što sam dalje
unesao: »Učitelj Nikola Popović od 12. marta 1882. do . . . . (ovo nije popunjeno).
Dekretom I. S. 1367/2-14. dd. 1. IX. 1917. utemeljena je javna pučka škola sa
srpskohrvatskim nastavnim jezikom, a talijanskim kao predmetom. za samo mjesto Peroj.
(Exhb. 170/13-13.)«
Između zapisnika, koji donosi, da škola postoji preko 60 godina i katastra,
koji veli, da je škola osnovana 1870. postoji razmimoilaženje. Onu riječ
osnovana mora se tumačiti, da je to bila dozvoljena pomoćna škola, jer
ako bi škola bila već onda osnovana ne bi trebalo, da se je sada osniva.
Moguće je dakle, da je pomoćna škola postojala već prije 1870. godine,
a valjda je to znao perojski paroh, pa se po njegovoj izjavi to uneslo
u zapisnik kao činjenicu, da ta škola postoji preko 60 godina. Ne bi to
bila u Istri nikakova novost ni rijetkost, jer na pr. u tom istom katastru
napisano je, da je škola u Barbanu osnovana godine 1818., a to svakako
znači mnogo.
Kao pomoćni učitelj fungirao je u Peroju uvijek mjesni paroh, kao što
su i u drugim mjestima Istre župnici držali pomoćnu školu, dok se ne bi
osnovala javna škola i tu postavljen redovan učitelj. Od općine Pule primao
je pomoćni učitelj u Peroju 400 K remuneracije, što drugi pomoćni učitelji
nisu dobivali. Osim te remuneracije primao je još 500 K godišnje remuneracije
od pokrajine; prema tome je imao perojski pomoćni učitelj 900 K godišnie
remuneracije. Tako je on bio najbolje plaćeni učitelj u Istri, jer mi pokraiinski
učitelji nismo imali takove plaće.
Pomoćni učitelj Nikola Popović - sada pokojni - bio je s prvine kao
pomoćni svećenik starcu parohu, mogao je dakle vršiti i službu pomoćnog
učitelja; ta dva svećenika u tako maloj župi nisu bili baš opterećeni poslom
u duhovnoj pastvi. Ja sam zabilježio, da je Popović bio pomoćni učitelj
od 12. marta 1882., ali nisam popunio, do kada, jer on je tada još kao
takav fungirao, pak bi to unesao, kada bi za Peroj bio postavljen novi
učitelj. Danas mogu to popuniti i reći, da je Popović bio pomoćnim učiteljem
do vojne evakuacije Pule i okoline t. j. do maja 1915. prema tome preko
32 godine. Popović inače bijaše domaći sin, rodom Perojac.
Unesao sam u katastar, da je u Peroju osnovana javna škola dekretom Pokrajinskog
školskog vijeća za Istru do 1. IX. 1917. br. I. S. 1367/2-14. Ali ovdje
treba još nešto da rečem, jer je razmak vremena između komisije 20. marta
1914. i osnutka škole 1. IX. 1917. prilično velik, ma da je bilo u Istri
mnogo slučajeva, gdje su spisi za osnutak škola ležali kod Pokrajinskog
odbora u Poreču i na desetke godina prije što su se riješili, osobito ako
se tu radilo o osnutku škola hrvatskih i slovenskih.
Nakon što je bila 1914. godine komisija u Peroju, Kotarsko školsko vijeće
u Puli moralo je poslati prijepis zapisnika Municipiju (Općinskoj upravi)
u Puli, da i općina dade svoje mnijenje u pogledu nastavnog jezika u novoj
školi, koja se imala osnovati u Peroju. Drugi se prijepis zapisnika dostavio
Pokrajinskom odboru u Poreč do znanja. Čim stiže odgovor te općine, a glasio
je, da se općina slaže sa zahtjevom roditelja i zaključkom komisije, da
nastavnim jezikom u novoj školi u Peroju bude srpskohrvatski, kako su to
izjavili roditelji, onda se je cijeli smotak spisa (originalni odgovori
raznih ureda, koncepti referenta i originalni zapisnik) dostaviše Pokrajinskom
školskom vijeću u Trstu na odluku. Nu, kako su osnovne škole u Istri bile
pokrajinske, a ne državne, moralo je Pokrajinsko školsko vijeće dostavljati
sve spise autonomnoj pokrajinskoj vlasti t. j. Zemaljskom odboru u Poreč.
Taj je spise obično zadržavao, nije ih rješavao, navodeći financijsku nemogućnost,
da je pokrajina siromašna, ali je to vrijedilo samo za hrvatske i slovenske
škole. Pokrajinski odbor mogao je i zahtijevati, da se u dotičnom selu
osnuje i talijanska škola protiv volje samoga naroda.
Dne 3. aprila 1916. raspušten je Istarski sabor, a s njim i Zemaljski
odbor, a mjesto ovoga vlada je imenovala Pokrajinsku upravnu komisiju.
Članom te Komisije bio je između ostalih postavljen i barun Gorizzutti, koji je
prije bio općinski gerent u Puli. On je u toj komisiji dobio referat za škole, i
predložio, neka se sve komisije za osnivanje škola u Istri obnove. I tako sva Kotarska
školska vijeća u Istri primiše natrag sve spise i moradoše ponovo činiti sve izvide za
osnivanje škola i ponovo odrediti komisijske rasprave na licu mjesta. Isti udes zadesi
i školu u Peroju. Godine 1916. - kada se je jedan dio evakuiranog naroda
bio domovima povratio - održa se ponovo rasprava u Peroju - ne znam tačan
datum - s istim rezultatom kako i godine 1914., ali su se morali neki izvidi
popuniti prema školskoj godini. Tada se spisi ponovo poslaše u Trst, a
odavle u Poreč. Napokon Pokrajinsko školsko vijeće za Istru odluči dekretom
od 1. septembra 1917. br. I. S. 1367/2-14. da se u Peroju osniva javna
škola sa srpsko-hrvatskim nastavnim jezikom. Svi se spisi vratiše iz Trsta,
a sada se nalaze sahranjeni u arhivu Kotarskog školskog vijeća u Puli.
(Exhb. 170/13-13).
Kada je stigla ta odluka, onda se poslalo općini puljskoj, da je razglasi
u Peroju, jer je svatko imao pravo uložiti utok u roku od 60 dana, nakon
što se to objavi. Kako utoka nije bilo, odluka postade pravomoćna i javna
škola u Peroju mogla se otvoriti. Do otvorenja nije došlo, jer je jedan
dio naroda još bio u evakuaciji. Ako i jest i ovime bio dovršen mučan posao,
dok se osnovala javna škola u Peroju, pojaviše se ipak, osim evakuacije
naroda, i druge činjenice, koje ne bijahu po volji vojničkim vlastima.
Perojci bili su pravoslavni, Srbi; austrijske vlasti budno su njih pazile
kao na »pogibeljne, protudržavne elemente«.
Evo, što mi se desilo godine 1915. poslije evakuacije.
U uredu sam bio kao obično do 12 sati. Ne sjećam se, zašto, ali nisam
pošao ravno kući, i nekoliko minuta zakasnih na objed. Nađoh ženu uplašenu,
koja mi reče ovo: »Bio je ovdje policijski agent. Poslao ga grof Schönfeldt
i poručuje Ti, neka smjesta dodeš u ured, jer grof Schönfeldt ne
ide na objed, dok ne govori s Tobom. Stvar je vrlo žurna, pa ćeš objedovati
kasnije.« Debelo je pogledah, ali nije bilo druge nego vratiti se u ured.
Grof Schönfeldt bijaše Nijemac, ali čovjek dobar. Bio je politički
činovnik, ali nije bio političar u našem današnjem smislu: državni činovnik,
imućan i ugledan, a služba mu je bila više časno mjesto, pa je bio u službi
u svakom pogledu korektan. Bijaše nasmijan, kada me je ugledao, pa se onda
između nas dvojice raspreo otprilike ovaj dialog njemačkim jezikom:
- Gospodine nadzorniče, moram Vas nešto saslušati, kao predsjednik kotarskog
školskog vijeća.
- Izvolite samo, gospodine grofe!
- Recite mi kakova je škola u Peroju?
- Pomoćna škola.
- A tko je tamošnji učitelj?
- Mjesni paroh, Nikola Popović.
- On je Srbin, je li?
- Razumije se, on je pravoslavni paroh, budući da je cijelo selo pravoslavno.
- A tko je njega postavio pomoćnim učiteljem?
- Kotarsko školsko vijeće uz odobrenje pokrajinskog školskog vijeća.
- A otkada on tamo službuje?
- Ne bih Vam ovaj čas znao odgovoriti, ali znam da je već vrlo dugo
vremena u Peroju.
- A ima li škola kakav natpis?
- Ima. Na školskoj je zgradi natpis »Narodna skola«.
- A zašto »Narodna škola« a ne »Pučka škola«?
- Ništa neobično. Mi Hrvati obično rabimo za službeni termin »Volksschule«,
»Pučka škola«, a Srbi »Narodna škola«. To je njihova službena terminologija,
i oni je takovu posvuda upotrebljavaju i tumače, kao mi »Pučka škola«.
Ne krije se u tom izrazu »Narodna škola« ništa drugoga.
- A kakovim je slovima to napisano?
- Natpis je ćirilicom.
- A tko je dao to napisati?
- Općina iz Pule jer Peroj spada pod Pulu.
- Kakve se knjige rabe u toj školi?
- Iste, kao i u drugim hrvatskim školama po cijeloj Istri i Dalmaciji,
jer su naime za Istru i Dalmaciju propisane iste knjige.
- Ima li kakva razlika između knjiga u Peroju i onih, koje rabe u ostalim
hrvatskim školama u Istri?
- Sadržaj im je posve isti, samo je razlika u tome, što je na pr. prvih
100 štiva u knjigama, koje se upotrebljavaju u hrvatskim školama štampano
latinicom, a posljednjih 20 štiva ćirilicom, a za srpske je škole obratno.
- A da li se još gdje upotrebljavaju te knjige?
- Jest, u Dalmaciji. U hrvatskim se školama upotrebljavaju knjige štampane
latinicom, a u srpskim ćirilicom. Djeca moraju od 2 školske godine učiti
i drugi alfabet.
- A zašto imaju Srbi knjige štampane ćiriiicom? Zar ne bi i oni mogli
upotrebljavati knjige štampane samo latinioom?
- U srpskim se školama mora učiti ćirilica za to, jer im je katehizam
štampan ćirilicom, pa djeca moraju poznavati ta slova, inače ne bi mogla
učiti vjeronauka.
- A gdje su, molim Vas, te knjige štampane?
- U Beču, gospodine grofe!
- U Beču, gospodine nadzorniče?
- Jest u Beču.
- A kod koga u Beču?
- Kod c. kr. naklade školskih knjiga.
- Kod naklade školskih knjiga?
- Jest, gospodine grofe.
- Hvala Vam lijepo, gospodine nadzorniče, na informacijama. Radi se
naime o ovome: Zapovjedništvo ratne luke pozvalo me je, da se Kotarsko
školsko vijeće opravda, kako to, da se na školi u Peroju nalazi »ćirilski
natpis« »Narodna škola« i da je Peroj poplavljen knjigama štampanima ćirilicom,
jer ono u svemu tome vidi srpsku propagandu. Ali sada, kada imam sve te
Vaše informacije, ja ću već zapovjedništvu ratne luke podastrijeti izvještaj.
Nato me pusti da odem na objed, a bilo je već kasno.
Po gornjem dijalogu vidi se, da je tužbu protiv Peroja, škole i srpskih
knjiga izdalo zapovjedništvo ratne luke u Puli. A u Puli je bilo ljudi,
koji su bili pravoslavne vjere i srpske narodnosti, a ipak nisu branili
svoje ljude, nego sam ja katolik morao opravdavati pravoslavne, da im je
ćirilica potrebna za obuku vjeronauka, i ja, Hrvat, morao sam se izlagati
za Srbe, a to ne učiniše oni, koji su ne samo mogli, već i morali, jer
su bili na mnogo višem položaju, nego što sam ja bio.
Ja nisam vidio spisa, što ga je zapovjedništvo ratne luke poslalo predsjedniku
Kotarskoga školskog vijeća a nisam čitao ni ono, što je on odgovorio pomenutom
zapovjedništvu. Vrlo žalim, jer da mi je to dopalo ruku bez sumnje bih
bio i to prepisao, kako sam prepisao još neke druge spise, sto ih je zapovjedništvo
ratne luke poslalo Kotarskom školskom vijeću, dotično tvrđavnom komesaru.
(Početkom rata 1914. kotarskom je poglavarstvu promijenjeno ime u »Festungskommissär«,
»tvrđavni komesar«). Sjećam se još samo toga, da je poslije toga stigao
sps od zapovjedništva ratne luke i redarstva u Puli, da se po Peroju, kada
se narod vrati iz evakuacije, poberu sve knjige štampane ćirilicom. No
Austrija nije to dospjela učiniti, ali je to učinila Italija, koja ju je
naslijedila.
Čitajući taj dijalog može svatko opaziti, da sam ja u svojim pomenutim
odgovorima bio kratak i oprezan. A morao sam biti, jer nisam znao, što
to moje preslušavanje znači, a to mi je rečeno tek na koncu. Držim, da
je sada svakom čitaocu jasno, zašto sam ovome poglavlju dao naslov »Narodna
škola«. To je za mene natpis, kojega treba zabilježiti u historiju Peroja,
a pogotovo danas.
Nu zapovjedništvo ratne luke nije u ono vrijeme radilo samo protiv srpske
škole u Peroju, već je to činilo i protiv hrvatskih škola. Tako na dopis
Kotarskoga školskog vijeća u Puli od 30 .augusta 1916. br. B. S. R. 196/2-16.,
da bi zapovjedništvo ratne luke dopustilo, da se u Puli i okolici otvore
neke hrvatske škole, odgovorilo se, da bi se u buduće u Puli i okolici
otvarale škole samo njemačke, jer bi se time za budućnost »kračunom zakračunalo«[61]
sve političke trzavice. Vrijedno je, da ovdje to u cijelosti i u prevodu
iznesemo:
C. i kr. zapovjedništvo ratne luke u Puli.
K. Br. 1256.
Predmet: Otvaranje hrvatskih škola u Puli i okolini.
TVRĐAVNOM KOMESARU u PULI
Pula, 10. septembra 1916.
Na B. S. R., 196/2-16. od 30. augusta 1916.
Zapovjedništvo ratne luke mišljenja je, da bi ubuduće, ako ne već u
okolini Pule i u gradu, a to ipak u samoj Puli, trebalo postavljati škole
samo njemačke. Svim drugim aspiracijama trebalo bi se uklanjati u interesu
izjednačenja potrebnih u utvrđenom mjestu.
Zapovjedništvo ratne luke vjeruje, da ne će pogriješiti ako prihvati.
da bi u sadašnjem slučaju trebalo otvarati njemačke škole i u okolini Pule,
jer se samo time može kračunom zakračunati u budućnosti sva politička rovarenja.
Chmelarz, admiral s. r.[62]
Dakle prema ovome, vojničke su vlasti u Puli mislile, da treba da bude
njemačka škola i u Peroju, jer je Peroj okolina Pule. A da su to htjele,
dokaz je, što su iste vojničke vlasti i u čisto hrvatskom Kanfanaru otvorile
njemačku školu. U Puli se poslije evakuacije najprije otvorila njemačka
škola, a privatna na Brionima bila je kroz cijelo vrijeme rata otvorena,
a drugih nije smjelo biti. Ma da je u Puli bilo tri vrste njemačkih škola
i to: državnih, zasebnih i škole ratne mornarice, zapovjedništvo ratne
luke radilo je i na tome, da se u Puli osnuje i pokrajinska škola, a to
bijaše protuzakonito.
KAKO JE DANAS U PEROJU?
»Narodne škole« nema više. Mjesto nje ima u selu talijanska škola, uza
sve to, što je ondje toliko godina postojala »Narodna škola« i što je tu
zakonito osnovana javna škola. A perojski paroh? On ne smije u talijansku
školu, jer ga je iz nje uklonila talijanska učiteljica. Svećenik podučava
u crkvi djecu vjeronauk materinskim jezikom i uči ih čitati ćirilicu radi
vjeronauka i svojega katehizma. Tako vidimo, da je ono, što je namjeravala
učiniti Austrija, koja je propala, sada učinila Italija, koja ju je naslijedila.
Perojci su sa sobom u Istru donijeli jezik, vjeru, običaje i narodnu
nošnju svojih otaca, i to su oni i danas uščuvali. Kada je negdje god.
1920. u Puli bila priređena izložba ručnih radova, bilo je tu izloženo
i naše narodno vezivo iz Peroja. Uprava izložbe, da prikrije ime srpsko,
hrvatsko, crnogorsko, kotorsko ili narodno - kako vam drago - nije taj
narodni vez nazvala tim imenom, nego »Punto di Peroj« (Perojski vez). To
bijaše za »opsjeniti prostotu«, ali evo, gospodo Talijani, barem taj »perojski
vez« nije vaš, nego naš, pa mu dajte i naše ime, koje mu pripada! Čemu
krijete istinu, kada se istina još nikada i nigdje nije mogla sakriti?
Italija radi punom parom, da odnarodi naš narod, koliko ga je ostalo
u njezinim državnim granicama. Radi i na tome, da odnarodi i Perojce. Perojska
škola dijeli sudbinu svih naših hrvatskih i slovenskih škola. . . . . .
Nema ih više.
19. jula 1931. umrlo je u Barkovlju kod Trsta dijete Andeo Čekelin.
Pregazio ga automobil. U pogrebnoj povorci bilo je mnogo svijeta. Dijete
je bilo pravoslavne vjeroispovijesti, i pokopao ga je pravoslavni svećenik.
U povorci bio je dug red Balilla, koji su ga otpratili do pravoslavnog
groblja[63].
Da ovo ni sam iz prsta issao, evo prevod dopisa iz Trsta u listu: »Il
Gazzettino«, Venezia, domenica 19. luglio 1931.
»Pogreb maloga Čekelina (»Cecchelin«). Veliko mnoštvo naroda - ponajviše
žena, jer njih se, budući i same majke, jače konsula tragična smrt maloga
Anđela Čekelina - okupilo u 14 časova u ulici Gatteri da učestvuje pogrebu
žrtve automobilske nesreće u Barkovljama.
Leš, obasut cvijećem i vijencima, a pred njime jedan svećenik srpsko-pravoslavne
crkve, kojoj je pripadao i dječak, i duga povorka Balilla, krene iz ulice
Della Pieta prema srpsko-pravoslavnom groblju[64].
Što moramo izvesti iz navedenoga dopisa? Evo ovo: Ne samo slovenske
i hrvatske katoličke svećenike, ne samo hrvatsku i slovensku djecu, već
i pravoslavne svećenike i srpsku djecu prate na groblje »crne košulje».
Ne prijeti raznarođenje samo hrvatskoj i slovenskoj djeci, koja se nalaze
u granicama Italije. Nisu samo hrvatske i slovenske škole u Italiji zatvorene,
ne odnarođuju se samo hrvatska i slovenska djeca; italijanske su oblasti
zatvorile i srpsku školu u Peroju, zabranile pravoslavnom svećeniku pristup
u školu. Odnarođivanje prijeti svima.
Hoće li se naš narod moći oprijeti silnom i u povijesti prave civilizacije
ne zabilježenom pritsku, koji se na nj okomio, da ga odnarodi, to će našim
potomcima reći naša povijest. A poznato je, da je svaki narod sam pisac
svoje povijesti. I naš narod u Italiji piše svoju povijest . . . . . krvlju,
koja se ne da izbrisati.
Hoće li naš narod u Peroju i u drugim krajevima Istre, Trsta i Gorice
opet imati svoju »Narodnu školu«?
DODATAK
Kada je ova radnja bila već doštampana i nije mi bilo moguće ništa mijenjati
ni ispravljati, bio sam upozoren na tri knjige, gdje ću nesto o Peroju
naći, što moram svakako pročitati. Pa kako ja nisam ni jednu od ovih knjiga
kod pisanja moje radnje imao pri ruci, ja sam ih potražio i dvije našao,
pa zato se moram i na ove obazreti. Nisam ja nikada mislio, da je ova moja
radnja savršena, pa ju zato vrlo rado popunjavam. Meni je nadalje i do
toga, da se ta stvar još proučava i obradi, zato moram da upozorim druge,
da ima još stvari, koje zaslužuju pažnju. Te tri knjige na koje sam bio
upozoren su ove:
1. Danica koledar za prostu godinu 1925. I. godište. Izdalo Društvo
sv. Mohora za Istru, Trst 1924. Na strani 74-77 donosi Danica članak o
Peroju. Na početku članka nalazi se vrlo lijepa slika parohijalne crkve
sv. Spiridiona, koja je na naslovnom listu ove radnje. Tu se navađa da
ima Peroj 62 kuće, 270 pravoslavnih i oko 80 katoličkih stanovnika. Katolici
su najviše doseljenici iz Žminja i Barbana.
Dok sam ja svagdje navađao,da je Peroj udaljen od Pule 9 milja, ovdje
se navađa ova udaljenost 13 km, od Fazane pola sata, a od mora četvrt sata.
Perojci izvažaju drva iz svojih šuma u Mletke. Glavni seljački proizvod
je ulje. I ovdje se navodi da su Perojci došli iz Crnice (ne Crmnice).
Do svršetka XVIII. vijeka potpadali su parohiji grčke narodnosti u Puli,
a kad su jedni Grci izumrli, a drugi se potalijančili, onda su Perojci
dobili svoju parohiju.
Prvi srpski svećenik bio je u Peroju arhimandrit Josip Knežević, Dalmatinac,
a pri njemu je bio kapelan Samuilo Ljubotina, 1774.-1810, Perojac, koji
je kasnije bio paroh u Peroju, gdje je 2. V. 1810. godine i umro. I prije
su se neki Perojci posvećivali svećeničkom zvanju, tako Danilo Ljubotina,
koji je bio od god. 1740. do 1780. svećenik u Lici, kasnije episkop gornjo-karlovački
sa sijelom u Plaškom, sahranjen je u manastiru Gomirje. Još je Perojac
Gerasim Ljubotina, koji je bio svećenik od 1695. do 1696., pa ponovo 1715.
u Šibeniku u Dalmaciji.
Krsnu slavu sv. Dimitrija slave još i danas u Peroju ove obitelji: Braići,
Vučerići, Drakovići i Radulovići, a sv. Nikole obitelji: Vučetići, Popovići,
Maričevići i Ljubotine.
Narodne običaje u Peroju opisao je pok. Hristifor Mušić, bivsi protopresbiter
i paroh u Peroju, rodom iz Boke Kotorske, u »Srpsko-dalmatinskom magazinu«,
koji je izlazio u Dubrovniku od 1835. do 1869.
Za vrijeme paroha Petra Maričevića, kojega i Dalla Zonca spominje, a
koji je pradjed današnjeg paroha Petra Maričevića, službovao je u Peroju
kao kapelan od god. 1848.-1850., pjesnik Jovan Sundečić i pod velikim kostjelom[65]
pred crkvom, koja i sada postoji, počeo pjevati svoje najprve pjesme »Niza
dragocjenog Bisera«.
U drugom dijelu ovog članka u Danici iznosi se životopis Sv. Spiridiona,
zaštitnika Peroja.
Ovo je kratki sadržaj članka, pa koga stvar zanima, on će tu knjigu
potražiti.
2. Boško Strika: Dalmatinski Manastiri, Zagreb, 1930. Na strani 89-94.
donosi podatke o Peroju. Glavni sadržaj je ovaj: Pisac navađa, da pod dalmatinsko-istrijsku
eparhiju pripadaju i dvije parohije u kraljevini Italiji: Zadar i Peroj.
Pisac je ispustio jos dvije pravoslavne parohije i to: Trst i Rijeku.[66]
Jedino kod Strike navedeno je, da su Perojci došli iz Crmnice u Crnoj Gori.
Pisac navađa, da su bili predvođeni poglavicom Milom Brankovićem. Tu se
Strika razilazi - ili je tiskarska pogreška? - od svih drugih pisaca, koji
tvrde, da se taj vođa zvao Miho (Mišo) Brajković. Protopop Mihajlo Ljubotina,
bio je, navodi Strika, iz sela Ljubotine u Hercegovini.
Godine 1676. dobili su Perojci od mletačkog dužda posebne privilegije,
među ostalim i slobodu vjeroispovijedanja. Ni jedan muškarac se nije smio
ženiti, ako nije prije posadio 50 maslina i 250 vinovih loza. Svaka je
djevojka morala prije udaje pokazati svjedodžbu, da poznaje glavna načela
pravoslavne crkve. Ti su privilegiji vrijedili do pada mletačke republike.
Perojci su morali davati »prvinu« i katoličkom svećeniku. Pravoslavni
svećenici dolazili su iz Pule u Peroj i potajno držali službu po privatnim
kućama, jer to javno nisu smjeli.
Na tužbu katoličkog svećenika - veli Strika - potjerala je mletačka
vlast iz Peroja svećenika Vasilija Perazića, kojega je 1771. poslao u Peroj
crnogorski vladika. Ja sam po talijanskim izvorima naveo ime Seražić -
možda je to tiskarska pogreška, - a Strika navađa Perazić. U njegovoj su
knjizi navedena još dva arh. Perazića, dakle bi Strika imao pravo. Ja sam
upozoren, da se taj pravoslavni svećenik - koji je inače bio kaluđer -
zvao Perašić. Odluka mletačke vlade, kojom se Perazić udaljuje iz Peroja,
prema podacima, nosi datum 1771: 5. X. bre in Pregadi, a vidjeli smo, da
je rašporski kancelar odlukom od 4. februara 1772. dobio zato nagradu.
U odluci mletačke vlade od 1772: 28. 9. bre in Pregadi navađa se prezime
Perasich, (što se po talijanskom pravopisu mora čitati Perazić), ne dozvoljava
se pravoslavnima, da bi se Peroj odijelio od Pule, ali se dozvoljava, da
se imenuje drugi kapelan (officiatore) za Peroj, koji će se dodijeliti
parohiji u Puli, i ne smije stanovati u Peroju.
Strika navađa da su Perojci godine 1777. dobili stalnoga pravoslavnoga
svećenika. Ovdje mora biti tiskarska pogreška, jer odluka mletačke vlade
u toj stvari nosi datum od 18. augusta 1787. Prvi perojski svećenik - iznosi
Strika - bio je sabrat manastira Krke, Josif Knežević.
Prema mojim podacima, Perojci su 31. marta 1787., dozvolom nadležne
vlaisti, izabrali za prvog oficijatora kod sv. Nikole u Puli, monaha Josipa
Kneževića i on je dobio dozvolu boravka u Peroju.
Godine 1790. držali su Perojci zbor, na kojem su zaključili, da ne će
više nikome plaćati nikakvih crkvenih poreza, osim svome svećeniku, pa
kako je propala mletačka republika, oni su taj svoj zaključak i ostvarili.
Rekao sam da su Perojci 1788. popravili katoličku crkvu sv. Stjepana,
a Klaić veli, da je to bila crkva sv. Jeronima, a isto veli i Strika. Nu,
ova je kapela sv. Jeronima, sada sv. Spiridiona, bila tako malena, da je
u njoj stalo jedva 20 duša, pa su ju Perojci godine 1834. proširili onako,
kako je danas. Godine 1860. podigli su uz crkvu i zvonik.
Za doba francuske vladavine ustupe Francuzi srpskoj crkvi u Peroju opustjelu
grčku crkvu sv. Nikole u Puli sa cijelim njezinim imetkom i svim zgradama.
Godine 1800. su Perojci ovu crkvu popravili i njezin imetak spojili s imetkom
perojske crkvene općine.
Godine 1784. podigao je parohijski dom u Peroju paroh Samuilo Ljubotina,
posljednji svećenik ove porodice, iz koje potiče i plaški vladika Danilo
(1713. do 1739.). Opažam, da se ove godine za vladiku Danila ne slažu sa
onima, što prije navedoh iz Danice. Vladika Danilo sazidao je u Peroju
dvor, koji postoji i danas.
Vrlo je važan podatak, što ga iznosi Strika o perojskoj narodnoj školi
za koju veli, da su ju Perojci osnovali godine 1845., što bi se slagalo
sa podacima, koji su navedeni u zapisniku za osnivanje škole u Peroju.
Strika naglasuje, da do danas nije još nijedan Perojac odstupio od svoje
vjere. U koliko su se Perojci mladići i djevojke ženili ili udavale za
Hrvate ili Hrvatice iz Istre, ovi su prelazili na pravoslavnu vjeru.
Strika lijepo opisuje neke crkvene knjige i ruho, sto ga posjeduje perojska
crkva, a zatim veli, da ima sada u Peroju 62 srpska doma sa 301 dušom,
a Hrvata katolika ima osam domova sa 70 duša. Od prvih 15 porodica, koje
su se doselile u Peroj, postoje neke i danas, a neke su izumrle. Strika
navada, da je perojska škola bila zatvorena 1915., što treba popuniti,
da su tada bile zatvorene uopće sve škole u puljskom kotaru, radi evakuacije.
Tko se hoće baviti perojskom poviješću, treba svakako, da uzme u ruke
i knjigu g. Strike.
U knjizi je 5 starih slika, koji se nalaze i u ovoj mojoj radnji, a
g. Strika bio je tako ljubezan pa mi dozvolio, da ih mogu objelodaniti,
na čemu mu ovim putem izričem najiskreniju zahvalu.
3. Dr. Alois Hudal: Die serbisch-orthodoxe Nationalkirche. (Graz u.
Leipzig 1922.). Ovu knjigu nisam našao, i ne znam, što tu pise o Peroju.
Prama podacima, što ih imam, na str. 49 autor veli: Nemamo napisane dobre
povijesti pravoslavne crkve u Dalmaciji. Zato bi trebalo proučavati arhiv
rimske Propagande i državni arhiv u Mlecima. Manjkavo je djelo Milašovo:
Pravoslavna Dalmacija, Novisad 1901. Isto tako nedostatna su njegova »Documenta
Spectantia historiam orthodoxae dioeceseos Dalmatiae et Istriae a 15 usque
ad 19 saec., I. Vol., Zara 1899. Arhivalskog materijala donosi Smičiklas
Kostrenčić: Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae,
Zagreb 1904 ff. Imade vijesti i u »Bullettino di archeologia e storia dalmata«
(Spalato 1878 ff.), Srpsko dalm. magazin, Karlovac(?) 1836 ff. i Bessarione,
Roma 1914 ff.
Na str. 50. navodi pisac:
U Dalmaciji se pravoslavna crkva počela razvijati jedva početkom 19.
vijeka. Ni dubrovačka ni mletačka republika nisu dozvoljavale drugog javnog
Bogoslužja osim katoličkog. (Vidi: Milaš u Srpskom svešteniku, 2., Sarajevo
1913., 293 ff.; Pisani P. Les chretiens de rite orientale à Venise
et dans les possessions Venetiennes, Revue d' historie et de literature
religieuse l., 1896, 201-224.
Ovo sam naveo samo radi literature koju autor navađa.
FUSNOTE
[1] Žic. o. c.
[2] Atti e Memorie XVII. str. 325.
[3] o. c. str. 33 i Atti e Memorie XVIII. str. 100.
[4] Camillo De Franceschi o. c. str. 32.
[5] Camillo De Franceschi o. c. str. 33.
[6] Idem o. c.
[7] Atti e Memorie XVIII. str. 103.
[8] Idem str. 104.
[9] Idem str. 108. i Camillo De Franceschi o. c. str. 33.
[10] Atti e Memorie XIX. str. 230.
[11] Camillo De Franceschi o. c. str. 34.
[12] Idem str. 33.
[13] Idem str. 43.
[14] Atti e Memorie XIX. str. 237.
[15] Idem XVIII. str. 235.
[16] Idem XVI. str. 16.
[17] Evo talijanskog originala:
»Mi fo debito di trascrivere una copia tratta da altra simile esistente
appresso il Meriga di Peroj, che vedesi essere la investitura dei fondi
a quella colonia, e dalla di cui data risulta che, posteriore di 7 anni
al 1650 il traslato di quella fosse.
»AD† 26 NOVEMBRE 1657.
»L'ill. mo et ecc. mo sig Girolamo Priuli per la Ser. ma Repubblica
di Venezia, Capitanio di Raspo. Eseguendo le commissioni che tiene dall'
Ecc. mo Senato in Ducali 21 Luglio passato di accasar in Provinzia in un
sito che paresse proprio a S. E. il Capo Micho Braicovich con dieci famiglie
albanesi, et il Capo Prete Michiel Lubosina con famiglie cinque, che in
tutti sono anime settantasette venute da Montenegro paese Turchesco, come
fedeli sudditi alla devozione della Ser. ma Repubblica. Avendo pertanto
esata informazione, che men proprio, e comodo sarà il sito, et loco
che fu già Villa di ragione pubblica detta Peroi deserta et disabitata
molti anni . . . . con Terreni incolti, sassosi, spinosi, dereliti, abbandonati,
e senza il possesso d'alcuno. Confinante il Territorio di Fasana, Marana,
Dignano, et S. Fosca con li Pascoli, et Boschi fino il Porto Marichio.
Ha perciò S. E. con l' auttorità che ha, et con l' impartitogli
dall' Ecc. mo Senato investito, et con la presente investisce li predetti
Capi Micho Braicovich, et Prete Michiel Lubosina delle sudette quattordeci
famiglie, per loro eredi, e successori suoi in perpetuo nel luoco sudetto
di Peroi, et in tutti li Terreni come di sopra incolti, che sono tra li
confini di sopra nominati, dentro però la Contrada di Peroi insieme
col Lago detto Brussolà con le forme e condizioni che qui sotto
saranno dichiarite, con riserva sempre il pubblico di poter anco accasar
novissimi abitanti col risuardo della quantità de' Beni conceduti,
et del numero delle famiglie investite. Che li sudetti Terreni, cioè
li abili debbano esser da loro ridotti a perfetta coltura nel termine di
anni cinque conforme alla disposizione delle Leggi, et innabili riservati
ad uso di Pascolo, quali Beni come di sopra conceduti per investitura sono
stati d' ordine nostro posti in Dissegno da D. no Pasqualin Panteleo Pubb.
co Agrimensore, e quello presentato da esser conservato in questa Cancellaria.
Che tutti li Roveri che nella predetta contrada fossero buoni per la Casa
dell' Arsenale debbano esser conservati ilesi, et intati giusto alla pubblica
volontà potendo valersi d' altri Legni conforme alle occorrenze
loro. Che siano tenuti, et obbligati piantar quella maggior quantita di
olivari che sarà possibile avuto ruguardo al sito, e qualità
dei terreni, riducendo a coltura guelli che già fossero piantati,
incalmando, e facendo domestici i fruttiferi, e li selvatici nel termine
di anni due pur conforme alle Leggi.
»Che nel termine d' anni dieci debbano aver sodisfatte le publiche Sovenzioni
che le sono state somministrate, come consta il loro debito da libri publici
di questa Cancellaria, e stante la loro povertà per li primi tre
anni non possano esser molestati.
»Dichiarando l' E. S, che per causa d' Investitura, avendosi portato
sopraloco, ed avendo ascoltato le ragioni dei pretendenti, sopra il proclama
fatto con visione di scritture, et instromenti ha licenziato, et liberato
ai vecchi abitanti, sebbene alcuni non lavorati et incolti ma da patroni
possessi tutti li Beni che in detta Contrada si attrovano agl' infrascritti
e sottonotati et registrati acciò senza contesa in ogni tempo ognuno
godi quietamente e pacificamente il suo.
»OMISSIS
»Ad Antonio Biasiol una Seraglia parte Boschiva, e parte arrativa sotto
Santa Fosca, come per Testamento del q. m Venier Biasiol.
»OM1SSIS
»Di D. nu Pasquino Vedovo rel. a q. Filippo di Monfalcon nel Territorio
di Peroi opere dodici di vigna appresso il Sig. Gasparo Moscheni, una Seraglia
appresso la strada confina Gregol Gregorizza, et il Comun di Dignan.
»Io Francesco Consolich attual Scrivano del Comun di Peroi copiai la
presente.
»Noi Marchio Balbi per la Ser. ma Rep. ca di Venezia Co. e proved. di
Pola e sua Giurisdizione.
»A qualunque facciamo fede, ed attestiamo essere la sop. ta firma segnata
di propria mano e carattere di D. no Franc. o Consolich, ed esser egli
tale quale si fece in quorum etc.
»L. S. S. M.«
»Pola li 25 Marzo 1787.
Marchiò Balbi ecc. ecc.
»Marco Ant. o Marinovich Canc. o Pret. e Pro. o.«
A questa sussegue altra datata 1658. 5. 8. bre in Pregadi al Cap. di
Raspo dietro lettere di 10 del passato . . . con istanza di provision per
abitar colle famiglie, e ridurre a coltura i luoghi . . . assegnati. Leggesi
in essa che fu scritto in Capodistria di mandargli L. 300 da soldi 3 per
lira del Dazio dell' oglio, quali dovrannosi impiegare in compreda di tanti
Bovi, et altro da
distribuirsi a un per famiglia . . . . . , ed infine:
»Al Mag. to alle Biave di mandar al Cap. di Raspo 50 St. di Sorgo rosso,
ed altrettando di Sorgo turco per servizio di nuovi abitanti. Et parimenti
alle Fortezze di mandar a Raspo 300 sottoscorzi, tremille chiodi per far
Batacche a nuovi abitanti, e di provveder anco di 16 manare, otto uomini
e sedici Ronconi per coltivar i loro Terreni.
»Tratta dal Reg. ro Mar. N. 116 C. te 260.«
[18] Atti e Memorie XVI. str. 22.
[19] o. c. str. 43.
[20] Idem o. c. str. 43.
[21] Atti e Memorie XIX. str. 242.
[22] Idem XVI. str. 23.
[23] Idem str. 25.
[24] Idem str. 79.
[25] Idem XIX. str. 247.
[26] Idem XVI. str. 241.
[27] Idem XX. str. 84.
[28] Idem XVII. str. 235.
[29] Atti e Memorie XVIII. str. 111.
[30] Seidel o. c. str. 66.
[31] Seidel o. c. str. 33.
[32] Vidi o. c. VII. - 1852. str. 60.
[33] Seidel o. c. str. 33.
[34] Camillo De Franceschi o. c. str. 33.
[35] Dalla Zonca o. c.
[36] Atti e Memorie XVI. str. 22.
[37] »Ponedeljski Slovenec« br. 18. od 2. V. 1932.
[38] L' Istria VII. - 1852. str. 60.
[39] Atti e Memorie XVI. str. 23.
[40] Idem XIX. str. 230.
[41] Idem XVI. str. 25.
[42] Atti e Memorie XVI. str. 79.
[43] Sve zemlje podređene »rimskom carstvu« (bizantinskom) u Carigradu
dugo se još zvale »romanske«, a ljudi »Romejci«. Odatle i ime »Rumelija« za južne
dijelove Balkanskoga poluostrva, a Arapi i Turci zvahu to carstvo »El Rum«.
[44] Carlo De Franceschi o. c. str. 368.
[45] Nikolić o. c.
[46] Camillo De Franceschi o. c. str. 43.
[47] Idem str. 49.
[48] Idem str. 51.
[49] L' Istria VII. - 1852. str. 31.
[50] Spezialortsrepertorium 1880., 1890. i 1910., Gemeindelexikon 1900. i
Viehstandslexikon 1910.
[51] I. S. čitaj Istrianer Schulrat. Školsko vijeće za Istru.
[52] B. S. R. čitaj Bezirksschulrat. Kotarsko školsko vijeće.
[53] U originalu ovaj dopis glasi:
No. B. S. R. 170/4-13
I. R. Consiglio scolastico distrettuale - Pola
Oggetto: Relievi per l' istituzione della scuola regolare a Peroj.
Al Municipio in Pola.
Codesto Municipio viene invitato di nominare due rappresentanti i quali
assieme al Signor Podesta avranno d'intervenire alla commissione per l'
istituzione d' una scuola popolare regolarea Peroj.
Il giorno della Commissione verrà precisato più tardi.
I nomi dei due fiduciari sono da partecipare a questa parte quanto prima.
II preside: Schönfeldt m. p.
[54]U originalu ovaj dopis glasi:
Zl. B. S. R. 170/4-13.
K. K. Bezirksschulrat Pola
Betreff: Vorerhebungen behufs Errichtung einer regularen Volksschule
in Peroj.
An die K. K. Bezirkshauptmannschaft (Bausektion) in Pisino.
Es wird das Ersuchen gestellt den beiliegenden Distanz-Certifikat ergänzen
zu wollen.
Der Vorsitzende: Schönfeldt m. p.
[55]U originalu ovaj dopis glasi:
No. B. S. R. 170/9-13,
I. R. Consiglio scolastico distrettuale
Pola, addì 24 febbraio 1914.
Oggetto: Peroj, Commissione per l' istituzione d' una scuola regolare.
Al Municipio in Pola.
Addì 20 marzo 1914, alle ore tre pomeridiane, verrà tenuta
a sensi del § 7 della legge provinciale dd. 30 marzo 1870, B. L. P. No.
20, la commissione per l' istituzione d' una scuola popolare regolare a
Peroi. La commissione si radunerà nell' edificio scolastico di Peroj.
Si ricerca codesto Municipio di fare pubblicare tosto l' acchiusa Notificazione
nel detto luogo. Una copia di questo avviso munita dalla clausola di pubblicazione
sarà da trasmettersi fino addì 15 marzo a questa parte.
Parimenti si ricerca di fare intimare gli uniti inviti a chi diretti,
trasmettendo allo scrivente il foglio d' intimazione debitamente firmato
dalle parti, infallantemente fino addì 15 marzo 1914.
Alla commissione avrà d' intervenire il Signor Gerente Comunale
(Podestà), nonchè i due rappresentanti già nominati
appar rapporto dd. 11 febbraio 1914 No. 23316/4306, cioè i signori
Giovanni Ljubotina ed il referente scolastico Antonio Scopinich.
Il Preside: Schönfeldt m. p.
[56]U originalu ovaj dopis glasi:
No. B. S. R. 107/9-13
I. R. Consiglio scolastico distrettuale
Pola, addì 24 febbraio 1914.
Alla Giunta Provinciale in Parenzo.
Addì 20 marzo 1914, alle ore 3 pomeridiane, verrà tenuta a Peroj,
comune locale di Pola, la commissione per l' istituzione d' una scuola popolare
regolare nel detto luogo.
Vorrà codesta Giunta Provinciale delegare alla detta commissione un proprio
rappresentante.
Il Preside: Schönfeldt m. p.
[57]U originalu ovaj dopis glasi:
Zl. B. S. R. 107/9-13
K.K. Bezirksschulrat
Betreff: Peroj, Ortsgemeinde
Pola, Abhaltung der Schulerrichtungskommission.
Pola, am 24. februar 1914
An den k. k. Landesschulrat für Istrien in Triest.
Im Sinne des Erlasses vom 29. Oktober 1913. Zl. I. S. 1023/2-13, wird zur Kenntnis
gebracht, dass am 20. März 1914. um 3 Uhr nachmittag in Peroj, der Ortsgemeinde Pola,
die Lokalkommission zur Errichtung einer regulären Volksschule dortselbst abgehalten wird.
Der Vorsitzende: Schönfeldt m. p.
[58]U originalu ovaj zapisnik glasi:
PROTOCOLLO
assunto a Peroj, comune locale di Pola, addì 20 marzo 1914,
sull' esito della commissione sopralocale indetta in seguito a dispaccio
dell' i. r. Consiglio scolastico provinciale dd. 29 ottobre 1913. No. I.
S. 1023/2-13, per la fissazione d' un nuovo centro scolastico, rispettivamente
erezione d' una nuova scuola regolare in Peroj.
Presenti i Signori:
1. Rodolfo conte Schönfledt, quale Preside dell' i. r. Consiglio
scolastico distrettuale,
2. Dr. Innocente Chersich, assessore provinciale, quale rappresentante
della Giunta Provinciale,
3. Rodolfo barone Gorizzutti, gerente comunale,
4. Antonio Scopinich,
5. Giovani Ljubotina, Rappresentanti del Comune,
6. Francesco Barbalić, i. r. ispettore scolastico distrettuale.
7. Basilio Bearz, i. r. ispettore scolastico distrettuale.
L' i. r. Consiglio scolastico provinciale con dispaccio del 29 ottobre
1913 No. I. S. 1023/2-13, incaricava l' i. r. Consiglio scolastico distrettuale
d' incamminare le pertrattazioni commissionali a mente del § 7 della legge
30 marzo 1870, B. L. P. No. 28. all' uopo di fissare un nuovo centro scolastico
coll' erezione di una nuova scuola regolare popolare a Peroi, col l' intervento
di tutte le parti interessate, specie dei capi famiglia, per sentire i
loro desideri in proposito. La commissione si radunò alle 3 pom.
nella predetta località e fece in base ai dati raccolti in antecedenza
dall' i. r. Consiglio scolastico distrettuale le seguenti constatazioni:
1. Che la scuola esistente più vicina, cioè que'la di
Dignano è distante da Peroi oltre 4 km, mentre quella di Fasana
è distante meno di 4 km.
2. Il numero complessivo dei fanciulli obbligati alia frequentazione
della scuola da istituirsi a Peroj ammonta nell' ultimo qinnquennio, cioè
dai 16 settembre 1898 - 15 settembre 1908, in media 47 fanciulli.
3. Le condizioni linguistiche, stando all' ultimo censimento, sono
le seguenti: di 305 abitanti hanno come lingua d' uso la serbo-croata 300
e 5 l' italiana.
4. Se anche Peroj non è distante da Fasana oltre 4 km, visto
che dai 305 abitanti 270 sono della religione greco-orientale, visto il
numero legale dei fanciulli obbligati alla frequentazione, e visto che
la scuola con lingua d' istruzione serbo-croata (e quindi diversa della
lingua d' istruzione della scuola italiana di Fasana) è chiesta
con apposita istanza da 42 capifamiglia rappresentanti certo più
di 40 scolari obbligati alla frequentazione della scuola, vi esiste non
soltanto la opportunità, ma bensì anche la necessità
e le premesse legali per l' istituzione d' una scuola regolare popolare
col centro anzidetto di Peroj.
5. Al circondario scolastico appartenerebbe soltanto la localita di
Peroj.
6. Intorno alla lingua d' istruzione da introdursi nella nuova scuola
furono sentiti i capifamiglia, che diedero le seguenti dichiarazioni: dei
30 invitati comparvero 18. Di questi dichiararono tutti di voler nelta
scuola come lingua d' istruzione la serbo-croata e l' italiana come materia.
Questi 18 capifamiglia rappresentano 32 scolari.
7. Al presente protocollo vengono allegati: a) le specifiche dei fanciulli
compilate dagli uffici parocchiali di Peroj e Fasana; b) un certificato
dell' ufficio edile dell' i. r. Capitanato di Pisino riguardante le distanze
delle scuole più vicine alla località di Peroj; c) un prospetto
degli abitanti secondo le nazionalita e la religione degli abitanti di
Peroj fatto dall' i. r. Capitanato distrettuale di Pola; d) un prospetto
della media degli obbligati alla frequentazione nel quinquennio 1909-1914.
8. Il rappresentante della Giunta Provinciale dichiara di riservare
il parere definitivo sull' istituzione e rispettivamente sull' ordinamento
linguistico alla Giunta Provinciale sulla base degli atti che verranno
a suo tempo trasmessi.
9. La Commissione constata che attualmente esiste una scuola ausiliare
frequentata nell' anno corrente da 45 fanciulli. La scuola esiste oltre
60 anni.
10. Viene constatato che l'attuale edificio scolastico non corrisponde
a stretto rigore alle esigenze di legge percui sarabbe consigliabile di
ampliare l' attuale edificio scolastico.
Preletto, chiuso e firmato:
Schönfeldt m. p.
Dr. Chersich m. p.
Gorizzutti m. p.
Scopinich m. p.
Ljubotina m, p.
Barbalić m. p.
Bearz m. p.
[59] Barbalić o. c. str 123.
[60] U originalu glasi ovako:
»Peroj. Notschule, gegründet im Jahre 1870., umfast im Sprengel die Ortschaft Peroj, und
hat die serbo-kroatische Unterrichtssprache und die italienische als obligatorischen Gegenstand
vom 2. Jahre an. Die Bewohner sind ortodox. Gehalt: Remuneration a) von der Gemeinde 400 K;
b) vom Landesschulrate 500 K.«
[61] »einen Riegel vorschieben« - »mandalom zatvoriti«, »zasunom zakrčiti«.
[62]U originalu ovaj dopis glasi:
K. u. K. Kriegshafenkommando in Pola.
K. No. 1256.
Betreff: Eröffnung kroat. Schulen in Pola und Umgebung.
An den Festungskommissär in Pola.
Pola, am 10. September 1916.
Auf B. S. R. 196/2-16 vom 30. August 1916.
Das Kriegshafenkommando ist der Ansicht, dass künftighin, wenn
schon nicht in der Umgebung Pola's und in der Stadt, so doch in Pola selbst
nur deutsche Schulen aufzustellen, bezw. zu eröffnen wären.
Alle anderen Aspirationen, wären im Interesse der im festen Platze
notwendigen Ausgeglichenheit zu vermeiden.
Das Kriegshafenkommando glaubt nicht fehlzugehen, wenn es annimmt,
dass im vorliegendem Falle auch in der Umgebung Pola's deutsche Schulen
zu eröffnen wären, weil nur dadurch für die Zukunft
allen politischen Umtrieben ein Riegel vorgeschoben werden kann.
Chmelarz, Admiral, m. p.
[63]»Balilla« je društvo, koje su fašisti osnovali za malu djecu. Ova imaju
svoju odoru: crne košulje. Inače »Balilla« je neko dijete, koje je prvo
dalo povoda, da su godine 1746. Austrijanci potjerani iz Genove, koju su
bili posjeli i postavljali svaki dan sve veće zahtjeve na gradsku upravu.
Dne 5. decembra 1746. vozili su austrijski vojnici težak jedan top kroz
pučku gradsku četvrt »Portoria« u Genovi, Na jednom mjestu u uskoj jednoj
ulici top zapade u tlo i austrijski ga vojnici ne mogoše nikako izvući.
Stadoše zahtijevati od prolaznika, da im pomognu. Nitko se ne htjede odazvati.
Publika se vojnicima smijala i izrugivala. Bilo je tu, kao uvijek i mnogo
djece. Jedno dijete, koje se kažu zvalo »Balilla«, istupi iz skupine i
upita ostalu djecu: »Tko da počne?« i baci prvi kamen na austrijske vojnike.
Nato poče padati na vojnike tuča kamenja, koja ih prisili na bijeg, To
bijaše povod općemu ustanku, pa Austrijanci budu u roku od pet dana potjerani
iz Genove i cijele Ligurije. Nema ni u jednoj kronici i dokumentu one dobe
imena smjelog djeteta iz Portorije. Godine 1845. proširila se kroz novine
vijest, da se ono dijete zvalo G. B. Perasso nazvan »Balilla«, i da se
rodio u Montaggio (Pratolongo) 8. aprila 1729. (V. Enciclopedia Italiana
V, Milano Roma 1930).
[64]U talijanskom originalu glasi taj dopis:
»I funerali del piccolo Cecchelin, Gran folla di pubblico, in prevalenza
donne, che per essere madri, più si commossero per la tragica fine
del piccolo Angelo Cecchelin, si raccolse alle 14 in via Catteri, per prender
parte ai funerali della vittima della sciagura automobilistica di Barcola.
Ricoperta di fiori e di ghirlande, la salma, preceduta da un sacerdote
della chiesa serbo-ortodossa, alla quale religione il fanciullo apparteneva,
e da una lunga fila di Balilla, per la via della Pietà, si avviò ,
al cimiterio serbo-ortodosso.«
[65] Nisam nikada i nigdje u Istri čuo kostio, nego koprivić (Celtis australis)
ili ladonja, lodonja i ledonja, a u Baški na Krku glavović.
[66] A to zato, jer ove ne pripadaju imenovanoj eparhiji.
LITERATURA
Vjekoslav Klaić: Opis zemalja u kojima obitavaju Hrvati, III. Istra,
Zagreb, 1883.
Emil Seidel: Führer durch Pola, Brioni und Umgebung, 2. erweiterte
Auflage, Pola. Verlag Schrinner.
Atti e Memorie della Società istriana di archeologia e storia
patria, Parenzo.
Dr. Bernardo Schiavuzzi: Cenni storici sull' etnografia dell' Istria.
Atti e Memorie XVII, XVIII, XIX, XX.
Camillo De Franceschi: La popolazione di Pola nel secolo XV e nei seguenti,
Trieste, 1907.
E. Nicolich: Colonie di Slavi di Dalmazia nell' Istria. Biblioteka za
povijest dalmatinsku (upravljena od J. Gelčića, knj. 4.) Dubrovnik 1882-1883.
Giov. Andrea Dalla Zonca: Notizie riguardo a Peroi. (L'Istria,
Anno VII - No. 30, dd. 24. luglio 1852, urednik dr. Kandler).
Spezial Ortsrepetorium, VII. Band, Küstenland. 1880, 1890, i 1910. Wien,
1885. 1894. i 1918.
Gemeindelexikon, VII. Band, Küstenland, 1900, Wien 1906.
Viehstands-Lexikon 1910., I. Band, Wien 1912.
Fran Barbalić: Pučke škole u Istri, Pula 1918.
B. dr. Benussi: La R'egione Giulia Parenzo, 1903.
B. dr. Benussi: Manuale di geografia, storia e statistica del Litorale,
Pola, 1885.
B. dr. Benussi: L' Istria nei suoi due millenni di Storia, Trieste,
1924.
Carlo De Franceschi: L'Istria, note storiche, Parenzo, 1879.
Don Angelo Marsich: Quando e come vennero gli Slavi in Istria, Archeografo
Triestino XIII.; Trieste 1887.
Nikola Žic: Antropogeografija Istre. Narodna Prosvjeta, Pula, 1909.
i 1910. i Hrvatska Njiva, Zagreb, l918. broj 50-52.
OD FRANA BARBALIĆA
Pučke škole u Istri. Pula 1918. Tisak i naklada Jos. Krmpotića.
Jugoslaveni i školsko pitanje na Rijeci. Nakladnik knjižara Rathofer
(Moderčin). Sušak, 1922.
Hrvatske i slovenske škole u Istri. Rijeka. Hrvatski Učitelj,
Zagreb, 1925. Godište V., jubilarni broj 925-1925., sa kartom: Groblje
hrvatskih i slovenskih škola u Istri. Sa ovom je u vezi i karta: Le cimetière
des écoles yougoslaves en Italie, koja je objelodanjena u memorandumu:
La minorité yougoslave en Italie. Mémoire présente à la commission des minorités par l' association yougoslave pour la S. D. N. Genève 1927.
Vjerska sloboda Hrvata i Slovenaca u Istri, Trstu i Gorici. Izdalo
hrvatsko književno društvo sv. Jeronima, Zagreb, 1931. Ovo je djelo nagradila
Srpska kraljevska akademija Nauka u Beogradu nagradom iz zadužbine arhimandrita
Nićifora Dučića.
|